Jedna divna, osećajna, tako ljudska priča! Morala sam da je podelim sa vama. Moj gost je kolega bloger milozvučnog imena violina
I moram da upozorim - ovde će trebati maramice, verujte mi na reč!
Pre 36 godina u Novom Sadu počela gradnja jednog novog naselja, dva velika stambena bloka za početak, livada, puna miševa, žaba, poneki elitni pacov i zalutala belouška, dobili nove stanare. Završetak gradnje blokova označen startom za osvajanje stanova, slično kao na divljem zapadu, kamioni, konjske zaprege, tricikli, sve je to služilo za prenos onoga što će ući u novi satn, gužva na nezavršenim pristupnim putevima, radost I nervoza pomešana željom za, što pre u svoje, mnogima od nas je to bio stan prvenac.
Bila je to jedna od onih situacija kakve samo život ume da priredi.
Godina '99. Bombardovanje taman završeno, mi se uveliko pakujemo da krenemo za Bocvanu i u pripremama za put krenem da se pozdravim sa društvom iz Radija.
Siđem, kao i uvek, na stanici pred "Lipom" kad, dugo neviđen prizor - stoji čovek i prodaje knjige. (Ko se ne seća, prodavci knjiga, izuzimajući polovne, devedesetih su bili skoro istrebljena vrsta).
Naravno da sam prišla da vidim šta se nudi i tu primetim tri sa krajnje neobičnim koricama. Simpatične, šarene - Boja magije, Svetlost čudesnog i Jednakost rituala.
Ne znam za vas, ali, kad sam bila mala, to mi je, nekako bila najstrašnija reč. Možda zato što su i moji roditelji i bake neretko pričali o gladovanjima tokom I i II svetskog rata?
Onda smo i sami doživeli ratove, doživeli ili čuli priče o gladi.
I onda je, kobajagi, opet došao mir.
I novi sistemi.
I imali smo sve manje, al' opet, nekako, snalazilo se. "Važno je da niko nije gladan!" znale su babe da kažu nad mizernm obrokom.
OK, možda nije najzdravije, možda nije najkvalitetnije, ali, Bože moj, napuni se stomak...
A onda je realnost počela da me sustiže.
I, dok ja ne mogu da se sastavim da napišem par prostoproširenih rečenica, Anonimni bio vredan, pa stoga, kako to red i dužnosti nalažu, evo njegovog doprinosa. Za komentare ću otvoriti drugi deo, da se ne jurimo gore-dole.
Ko ne voli vojnu terminologiju, slobodno nek preskoči ovaj blog.
Kad moj Prestolonaslednik hoće da objasni mlađima koliko im je mama matora, on kaže: „Ma, ona se igrala na kompu još dok se priključivao na TV!"
Jesam, a komp se zvao Sinkler Spectrum, naravno.
Volim da krenem, što bi rekli na engleskom, „Down the memory lane"
Da se prisetim nekih sretnijih i mirnijih vremena kad mi je glavna glavobolja u životu bila - KAKO naterati Torina da siđe s onog prokletog bureta i da prestane da peva???
Ups!
Nisam, još uvek, nameravala da se pozabavim ovom temom, vadeći se na činjenicu da je još raspust, ali sudeći po nekim komentarima dole, kod Krugoline, vidim da je krajnje vreme da potegnem i ovo pitanje.
Deca sa posebnim potrebama.
Kako to izgleda u praksi?
Teoretski, konačno smo dobili inkluziju, znači, sva deca imaju pravo da idu u „običnu" školu, da se ravnopravno školuju sa svojim vršnjacima.
Ali, kako će to praktično da izgleda?
Neko pomenu da su učitelji imali cela DVA dana seminara. I sad su, kao, osposobljeni... Za šta?
I šta je sa nastvanicima? Jesu li i oni imali dva dana seminara?
Čhuck Berry, 90 godina. Legenda. (Pošto nikako neće da mi pusti klip, evo ga na ovom linku)
EDIT: Pošto smo već pomenuli, menjam naslov da obuhvati i našeg drugara i blogokolegu Spaju. Kažu da najbolji novinari nikada ne dočekaju penziju. Nažalost, u Spajinom slučaju to se pokazalo kao tačno.
M. Antić
U sred ovog haosa, nekako prija da se pročita lepa vest.
Pogotovo kad je iz sporta i kad je to sport o kome se, inače, kod nas malo zna - Američki fudbal.
Ovaj sjajan tekst iz Blica skoro me je rasplakao, pa rekoh, ajde da ga malo promovišem - momci su to zaslužili:
I, evo nas, čeka nas drugo polufinale.
Pošto sad znamo da smo se kvalifikovali za subotu, moći ćemo večerašnje takmičenje da pratimo mnogo opuštenije.
A ako ćemo pravo, izgleda da će večeras biti i zanimljivije... Bar ako je suditi po onome što videh na dragome nam You Tube-u.
I dalje ostaje poziv da kačite negdašnje i sadašnje evrovizijske, skoroevrovizijske i ine pesme koje vas na istu asociraju, da komentarišete sve - od muzike, preko koreografije, do, naravno, kostima - i generalno, da se opustite i zabavite dok pratimo takmičenje koje, po rečima čuvenog komentatora BBC-a svi vole da mrze.
Što se mene tiče, ja ga samo volim.