NE, NE OČEKUJEM ČUDO, ALI NE BI MI SMETALO DA ME NEKO POGURA U PRAVOM SMERU
Rođen sam na jesen '45, rat se već bio završio. Možda ni 45 dana kasnije i već je bila nova godina, sve novo. Sedim sam u svom novom stanu od 45 kvadrata. U novčaniku imam 45 dinara. Pustio sam jednu staru ploču na 45 obrtaja. Kino 45. Vrti se. Ipak se okreće! Sve. Svet. Svet napolju počinje naglo da se krivi i već se nakrivio za 45 stepeni. Za to vreme, sedim i ne znam gde ću i ne znam gde sam, kao da sam u nekom paralelnom svetu. Severna paralela 45 prolazi kroz mene. Za ovih skoro 45 godina života u tom svetu, imam ovaj stan, plac od 45 ari na 45km od Beograda i Yugo 45. Imam i ponekad 45 minuta sna, inače ne spavam danima. Imam pored sebe priručnik kako napustiti ovaj svet na 45 načina. Memorisao sam svih 45 stranica ali nikako da izaberem. Sedim već 45 sati i čekam da se nešto desi, nešto strašno, neka nesreća. Neko drugi sve da udesi. Počinje prvih i poslednjih 45 minuta na Maksimiru.
dan deveti
Spavala sam 5 sati. Probudila sam se sa živim sećanjima na nepravde koje su mi učinjene tokom proteklih nekoliko godina. Uhvatila me je strašna mučnina zbog toga. Fiziološka mučnina. Osetila sam kao da mi se žuč penje kroz želudac, jednjak i kako se gomila na jeziku. Nisam paničila, popila sam malo vode, ali nisam probala da sperem gorčinu, nego da je odagnam. Shvatila sam da sam sama sebi prizvala ovu muku, verovatno kao izazov i priliku da sve ono što sam vežbala, oslobađanje, puštanje niz vodu, zaboravljanje, mogu nekako i da primenim. Na kraju dana, ostalo mi je pola litre vode. Izgubila sam 0.3 kg.
gošća autorka: Ava Gotal
Je l' bilo zavaravanje vjerovati da je to proročanski san?
Nije, ali ja nisam vjerovala.
Sada, od ovog momenta, postaje ozbiljno. Isto sam se ovako bio zaglavio i kod četvrtog lika u romanu i nikako da mrdnem. Prva trojica sve svoje rekla, četvrti ni da bekne. Međutim, nešto se dogodilo, nebo se otvorilo, što bi rekao MP, četvrta fotografija, jedan teško objašnjiv artefakt, koji sam mislio da je zauvek izgubljen u procepu između devetnaestog i dvadesetog veka, porodičnog albuma i memorijske kartice za Canon PowerShot A470, kao i procepa na kauču u dnevnoj sobi, konačno je pronađena. Bizarni foto-album u nastajanju, koji sam već spominjao, popunjava se brzinom na koju ne može da utiče ništa do on sam.
Mlada majka leži u krevetu. Budna je. Beba je na dah od nje, može je čuti kako diše. Leđima dodiruje leđa svog nevenčanog supruga, oca deteta, još uvek tinejdžera. On diše bučno, kroz široke nozdrve ali njegove zvuke izvlači odškrinut prozor kroz koji mu pun mesec obasjava lice. Majka gleda u svoju sedam dana staru bebu i predoseća da će se uskoro probuditi. Senke breze na zidu sobe ispred nje stvaraju ruke, stvaraju male ljude, stvaraju Breznika, biće kojim je plašena kada je bila dete… U susednoj prostoriji čuje se tango. Komšija tokom nedelje ustaje u četiri posle ponoći. Radni dan započinje argentinskom muzikom. Provodi ga u tramvaju.
Beba se budi uplakana. Majka ustaje, seda na ivicu kreveta, otkopčava spavaćicu. Dugmići su poređani u dva reda od sredine, udaljeni za širinu šake. Noge joj vise sa kreveta ali ne dodiruju pod koji je potopljen celom svojom površinom, neprimetnom, tek prst dva dubokom vodom.
Pitao sam ga da li zna gde u blizini ima servis bicikala ili makar garaža automehaničara. Rekao mi je da moram da se vratim u grad, da tamo pitam.
- A možeš i mene pustiti da pogledam – dodao je.
Zatim mi je rekao da je rođen na Vidovdan, tu na mostu, negde na pola mosta.
Tanani i ružan most ispred nas spajao je drinske obale. Kazao je kako je kombi pun dobrovoljaca, koji su odlazili na prvi vikend odmora s tek otvorenog zvorničkog ratišta, povezao njegovu majku u Loznicu u porodilište. Majka nije izdržala do bolnice, po priči koju je čuo, nego se porodila pred svima njima dok su prelazili most. Nevešto je ponovio da se to dogodilo na Vidovdan i tek kada je video na mom licu da shvatam zašto je to bitno čučnuo je pored mog bicikla. Trebalo je tri puta da mi ponovi da se setim da mu je prošle nedelje bio rođendan.
- Pogledaj slobodno – rekao sam, misleći kako ne mogu imati nikakve štete od njega, pa još je dete, šta on zna – mislim da je nešto na osovini pogona, šraf koji drži pedalu se odmotava kako je okrećem, uskoro bi spala da nisam stao – završio sam, računajući da će ga to u potpunosti obeshrabriti u njegovoj nameri da mi popravi bicikl.
prejebi me
Oni koji vuku konce, umrsili su. On bi rekao usrali su. Jedan od poslednjih izazova generacije, nisu savladali. Bolje da su verovali u horoskop, ređanje planeta i čuda. Da, čudo je bilo neophodno, ali tog konja je angažovao Mel Bruks. Ima ludih ali ima i luđih. Ima provokatora ali ima i nasilnika. Ima patriota ali ima i nacionalista. Jedni reže a drugi ujedaju. Kao da se takmiče ko će koga da prejebe u zlu. Istrebljenje kao uzrok. Bolje da su izvlačili slamke, pa kome zapadne manja…
voleo bih da sam zemlja
Voleo bih da sam zemlja, ne država, ne domovina, zemlja.
Ili drvo ili voda.