Sinoć je spuštena poslednja zavesa ovogodišnjeg Beogradskog festivala igre. Decenija najbolje igre je sada za nama. Organizatorima su ostali papiri, neplaćeni računi, izveštaji, i još mnogo onog nimalo atraktivnog posla. Publici su ostale boje, neki neuhvatljivi pokreti, slike, sve ono što ljudski um uspe da zaledi, jer je igra umetnost trenutka. Ostaje u sećanju jedan neponovljivi april igre u Beogradu.
Švajcarska plesna kompanija Alias, sa produkcijom Težina sunđera, nastupila je 15. i 16. aprila na sceni Beogradskog dramskog pozorišta. I da smo mogli da ih zadržimo još dve ili tri večeri, sigurno bi nastavili da pune salu, jer je ostalo mnogo onih koji su zvali telefonom, a još više onih koji su ipak odlučili da prošetaju do pozorišta u nadi da će naći neku kartu. Ova produkcija, koju potpisuje koreograf Đulijerme Boteljo, nije samo do poslednjeg sedišta napunila salu, već i do poslednjeg mesta za stajanje ili sedenje na podu.
Ovih hladnih apriliskih večeri u Beogradu, pozorišne sale su male za sve one koji žele da pogledaju predstave Beogradskog festivala igre... Redovi ispred ulaza Centra Sava, Opere Madlenianum, Pozorišta na Terazijama, Beogradskog i Jugoslovenskog dramskog pozorišta, potvrđuju da ima publike za kvalitetnu umetnost, bez obzira na sve ono jeftino i banalno što velikodušno servira današnji trenutak.
Ovo je upravo onaj trenutak kada putnici na "brodu ludaka" ne mogu više zabijati glavu u pesak, odnosno moraju nastaviti sa životom, odvojeni od realnosti, od njihovog okruženja, od situacije. Ovo je mesto bez povratka, kada svako od njih odlučuje da se pobuni, da preduzme nešto, ili da ignoriše trenutak i shodno tome doprinese procesu neizbežne dezintegracije. Kraj ostaje otvoren, kao realna slika sadašnjosti, kao slika srljanja ovog sveta.
Aleksander Ekman je danas jedan od najtraženijih koreografa u svetu. Rođen je 1984. godine u Stokholmu. Učio je školu i dobio svoj prvi angažman u Baletu Opere u Stokholmu, a zatim otišao u Holandski plesni teatar, pa u švedski Kulberg balet...
Odličan igrač, bio je u fokusu najboljih koreografa, poput Jiržija Kilijana, Matsa Eka, Hansa Van Manena... A onda, sa samo 23 godine, u punoj igračkoj formi, odlučio je da prekine da igra!
Kada šetate Beogradom, primetićete neka fantastična zdanja sa potpisom. Građevine kojima se ponosimo pred strancima, koje slikamo za vodiče i razglednice, koje podsećajući stare i nove beograđane na neka slavnija, prohujala vremena. Arhitektura starog Beograda, odnosno arhitektura Beograda pre Drugog svetskog rata, odgovarale su tokovima i trendovima onoga sto je u arhitekturi bilo prisutno u velikim evropskim prestonicama.
Danas mi je stigao mejl iz gradske televizije. Studio B. Marketing na vezi. Kažu, ako Beogradski festival igre želi da na svoj tv spot u trajanju od samo 14 sekundi, stavi logotipe sponzora koji ukupno traju dve sekunde, onda spot ne može da se tretira povlašćenim, već mora da se plati po punoj ceni... Avaj, fantastično... Hvala im.
Poslali ljudi i cenovnik, onaj isti po kome se tarifira politički marketing. Kažem im ja da mi ne prodajemo ništa, nemamo tezgu, partiju, odnosno da balet nije komercijalna vrsta, da je to gradska stvar, vrhunska kultura, da je u pitanju Beograd, publika... Ma, ne znaju. Nisu čuli. .... Hvala im.
Beogradski festival igre vec 10 godina donosi pred beogradsku publiku - najbolje svetske baletske i plesne produkcije. Ne znam ko prati balet, igru, kulturu, umetnost, ali oni koji prate znaju o čemu govorim. I za one koji nisu poznavaoci baletskih prilika, kvalitetno trajanje jednog brenda, u bilo kom segmentu delovanja (ne daj Bože u kulturi), zahtevna je i odgovorna rabota, baš kao i njegova aktuelnost na domaćem i svetskom tržištu.
Koreograf koji obožava džez, britanac Tim Rašton na čelu je Danskog plesnog teatra već 12 godina... Rašton je balet učio u Baletskoj školi londonskog Kraljevskog baleta, od najvećih baletskih umetnika i koreografa XX veka, poput Keneta MakMilana i Frederika Aštona. Kao prvak baleta, igrao je između ostalog u Sadlers Vels baletu i Kraljevskom danskom baletu.