Kao da je bilo nekad..., ili: da li je pobedila narodna muzika[1]
U filmu Geto – tajni život grada, autora Ivana Markova (produkcija B92) glavni junak-narator Goran Čavajda – Čavke kroz ličnu, emotivnu istoriju, govori o istoriji najodvratnijih godina između 1991 i 1995.godine:
Čavke je roker. O sebi govori kao o pripadniku jedne izgubljenje i potrošene generacije. Ima trideset i tri godine i oseća se prestar da nešto novo započne a premlad da se pomiri sa onim što se dešava. Luta gradom (Beogradom), u koji je pre nekoliko godina beskrajno verovao, posećuje mesta gde se još uvek svira prava muzika, lamentira nad potrošenom energijom i vremenom... Glasno se pita kako je moguće da pobede oni koji nisu bili ni pametniji, ni lepši, ni talentovaniji, pa čak (u početku) ni brojniji.
Pri kraju filma Čavke odlazi na jedan koncert tzv, narodne muzike. U sportskoj hali, na čuvenom “Poselu ”, okupilo se desetak hiljada ljudi. Bez mimike, bez ikakvog gesta, Čavke stoji okružen čudnom mešavinom veoma mladih i sredovečnih ljudi, dok najstrašnija muzika pokreće tela lica i gomile. Dok nije došao među njih Čavke nije bio svestan brojnosti i energije ovog paralelnog sveta. Osećao je kako se grad u koji je verovao topi i nestaje...[2]
Otvoreno pismo pokrajinskom sekretaru za kulturu i javno informisanje Slaviši Grujiću i zainteresovanoj kulturnoj (umetničkoj) javnosti
Povod za ovo obraćanje je profesionalno neslaganje/negodovanje izazvano odlukom Pokrajinskog sekretarijata za kulturu i javno informisanje AP Vojvodine (u daljem tekstu: Sekretarijat) da finansijski i moralno (ovaj aspekat je posebno intrigantan!) podrži izložbeni projekat „Slutnja, krv, nada – Primeri iz umetnosti u Vojvodini i Srbiji 1914–2014”, koji bi trebalo da prezentuje i valorizuje vrednosti umetničke baštine Vojvodine (i Srbije!?) u XX veku, u jednoj (videćemo da li i jedinoj?!) stranoj zemlji.
Tačnije, odluka da se ovaj posao poveri novosadskoj privatnoj prodavnici slika Bel Art (koja se iz nekog razloga oficijelno naziva galerijom) koja je za ovaj posao kao izvođača kustoskih radova delegirala Savu Stepanova. Sve ovo čini se uprkos činjenici da u Vojvodini postoji Muzej savremene umetnosti, baš kao i brojne zbirke savremene umetnosti pri umetničkim, kompleksnim muzejima i galerijama sa fundusom ─ sa podrazumevajućim solidnim brojem iskusnih istoričara umetnosti/kustosa koji bi zadatak izvršili na podrazumevajućem profesionalnom nivou.
Skladno ad hoc planovima, koji u našoj kulturi predstavljaju endemsku pojavu, gde se važni poslovi odrađuju na brzinu, bez ikakve stručne supervizije ─ a na nivou diletantske, poluamaterske razbibrige koja služi da bi se neko „slikao“ pored nečeg „važnog“, u nekoj veoma „važnoj“ prilici, praveći se, analogno situaciji, i sam, eto, pomalo „važan“...
IN MEMORIAM: Jaroslav Supek (1952 ─ 2009)
Multimedijalni umetnik i književnik Jaroslav Supek nakon kraće bolesti preminuo je 9. jula u novosadskoj bolnici.
Kao jedan od naših najznačajnijih istraživača na polju novih umetnosti Jaroslav Supek (umetnik, stvaralac, teoretičar) na jugoslovenskoj i srpskoj art sceni bio je prisutan gotovo četiri decenije. Bavio se konceptualnom umetnošću, književnošću, (vizuelnom) poezijom, mail artom, performansom, instalacijama i umetničkim akcijama (hodanja, spavanja,...) i dr. Izlagao na više stotina grupnih i desetak samostalnih izložbi.
Radovi mu se nalaze u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine kao i brojnim privatnim kolekcijama. Objavio je sedam knjiga. Napisao mnogo više.
Poslednji veliki Supekov umetnički projekat bio je Suva planina ─ Zaplanje (Umetnička događanja). Započeo ga je 1995.godine i izvodio praktično sve do svoje smrti. Kao aktivan pobornik dematerijalizacije umetničkog objekta i postobjektnih pojava nove umetničke prakse 70-ih, stavljajući naglasak na ličnim iskustvima, u projektu Suva planina Jaroslav odlazak na planinu praktikuje u funkciji zauzimanja stava: prema društvu, veri, sujeverju, umetničkim i ostalim institucijama moći ─ baš kao i prema vlastitoj umetnosti.
Fragmenti tekstova u “novonastalim” okolnostima
● Cena koja se za ignorisanje i negiranje istorijskih grešaka plaća uvek je visoka. S tim što su računi za ponavljanje grešaka svaki put sve teži, dramatičniji i posledično dalekosežniji. Cena koja nam se u vidu skupštinske Rezolucije i najava diplomatskih sukobljavanja vladajuće Srbije (čitaj:Koštunice) sa državama koje bi priznale nezavisnost Kosova upravo ispostavlja jeste cena gubljenja perspektive ovog društva (čitaj: njegove evropske budućnosti).
● Posledica gubljenja te perspektive jeste i radikalizacija Srbije, odnosno njeno guranje u naručje Tomislava Nikolića i Srpske radikalne stranke. Bez ideje, bez vizije, bez jasnog političkog plana ili makar liste prioriteta vlast u Srbiji proteklih godina najuspešnija je bila u negiranju realnosti. Sve postoji osim stvarnosti, i sve je bilo preče od iste. Kultura pamćenja za koju je odgovorna društvena elita jedne zemlje ovde ne postoji ─ baš kao što još uvek ne postoji ni sama društvena elita.
Kratak rezime jučerašnjeg mitinga rečima samih aktera:
Kada Gašić kaže da nema odgovornosti, to je Vučić, kada Vulin laž i to je Vučić, kada Zorana Mihajlović da 300 intervjua, a izgradnja Žeželjevog mosta stoji, to je Vučić, kada Selaković vređa advokate, i to je Vučić, i kada Verbić ponižava profesore, kada Stefanović učestvuje u farsi oko , kad Mali proglasi akademike za neznalice, i to je Vučić i kada Đukanović napadne zaštitnika građana.
Bojan Pajtić, 25.04.2015.
Meni je čudno da se DS-u Aleksandar Vučić pričinjava svugde i u svemu. Ljudi koji su sada u DS-u su, takođe, pregovarali sa SNS-om. Nisu uspeli da se dogovore oko toga kako bi trebalo da se vodi politika.
Ljudi koji su ostali u DS-u prestali su na dobar način da obavljaju javne poslove...
Dušan Petrović, 17.04.2013.
Радоје Домановић
РАЗМИШЉАЊЕ ЈЕДНОГ ОБИЧНОГ СРПСКОГ ВОЛА
Код нас има људи са врло великим положајима који ништа не мисле, а у накнаду за то, или можда из других разлога, почео је размишљати један обичан сељачки во, који се ништа не разликује од осталих српских волова. Бог ће знати шта је било да се тај генијални брав одважи на тако дрско предузеће - мишљење, јер се досад доказало да се од тог несрећног заната у Србији само могло имати штете:
- Чиме се поноси мој газда и остали његови суграђани, Срби? Зашто толико дижу главе и с надувеном гордошћу и презрењем гледају на мој род?... Поносе се отаџбином, поносе се тиме што им је милостива судбина доделила да се роде овде у Србији. Па и мене је мајка отелила овде у Србији, и не само да је ово отаџбина моја и оца мога, већ су и моји стари као и њихови, сви заједно, прешли у ове крајеве још из старе словенске постојбине. Па нико од нас волова не осећаше понос због тога, већ смо се ми увек поносили тиме који више терета узбрдо може повући, а ниједан во до данас не рече неком швапском волу: „Шта ти хоћеш, ја сам српски во, моја је отаџбина поносна земља Србија, ту су се отелили сви моји стари, ту су, у овој земљи, и гробови предака мојих.“ Боже сачувај, тиме се ми никад нисмо поносили, то нам ни на ум није падало, а ето се они и тиме поносе.
Nakon 20 godina postojanja, Kanal 9 kao jedina novosadska televizija na kojoj je mogao da se čuje i glas opozicije, ali i reči kritike na račun aktuelne vlasti danas je likvidirana. Preduzeće Emisiona tehnika i veze ugasila je signal ove televizije zbog dugovanja od 2,5 miliona dinara iako su dugovanja države Kanalu 9 po pitanju neisplaćenih dugovanja na osnovu sudskih presuda višestruko veća od navedenog iznosa. Otuda, sledi logično
Glede aktuelne javne rasprave o inicijativi za podizanje spomenika Slobodanu Miloševiću i njegovoj vladavini - konstruktivno podsećam da spomenik Slobodanu Miloševiću već postoji!
Na istorijski opravdan i umetnički relevantan način, umetničkom akcijom FaluSerbia 29.aprila 1996.godine već su podigli Nune Popović i Grupa Magnet - i zaista ne vidim nijedan razlog zašto bi (mu) ga dizali ponovo!?!
Integralna verzija intervjua objavljenog u poslednjem broju Nedeljnika / dodatak: Nedeljnik Original
Razgovarala: Zorica Marković
Fotografije: Nebojša Babić
Popuštanje pametnijih prvi je preduslov da budale potpuno zavladaju svetom. I plašim se da u takvom svetu upravo živimo. Zato pametniji moraju da progovore te vlastitim primerom na to ohrabre i druge. Poznato je da se strah, baš kao i hrabrost, šire poput virusa. Zato i svi koji danas ćute i “gledaju svoja posla” nisu ništa drugo do licemerni saučesnici u ubistvu vlastitog društva.
Da je živ, Zoran Đinđić danas bi napunio 63 godine. Verovatno ne bi bio ni na kakvoj vlasti. Pitanje je da li bi se uopšte više i bavio politikom. Takođe, sasvim je izvesno da ga većina Srba ni danas ne bi preterano volela. Svakako bi upravo on bio označen kao glavni krivac što priključenjem Evropskoj uniji Srbija nije dobila onoliko koliko je očekivala. Nikad mu ne bi oprostili ni to što je srednjevekovnim konceptima i modelima države i nacije prvi s uspehom suprotstavio viziju modernog, emancipovanog, građanskog društva... Ne bi mu oprostili što je izolacionističkim mitovima i maniji vlastite veličine trajno suprotstavio principe lične odgovornosti. Građanska Srbija i danas bi mu zamerala preterane ustupke crkvi i uvođenje veronauke u škole (s druge strane, ta ista crkva, jednako bi negirala i minimizirala njegove zasluge za završetak Hrama Svetog Save)...