U serijalu "Kritika na delu" govorim o upravo završenom 56. Oktobarskom salonu u Beogradu, izložbi "Ljubavni zanos" kustosa Dejvida Eliota
─ Danil Ivanovič uopšte nije voleo seks.
─ Danil Ivanovič bio je potpuno zavisan o seksu.
─ Danil Ivanovič nije mrzeo seks.
─ Danil Ivanovič o seksu nije imao jasno definisan stav.
─ Danil Ivanovič naprosto je obožavao seks!
Čitajući Čehova, Kamenskom je u oko uletela muva.
Pošto danima nije uspevao da je iščačka odatle,
kad mu je već svega bilo dosta, stane ti Kamenski
pred ogledalo, duboko se skoncentriše
i jednim odlučnim „Boc!" nabode muvu
i čačkalicom je izvadi iz oka.
Posle su ga čak i zvali da o tome
govori na radiju.
Muzej savremene umetnosti Vojvodine, Novi Sad - četvrtak, 22. decembar 2011. u 19h
Kustosi izložbe: Nebojša Milenković, Gordana Nikolić i Kristian Lukić
Rukovodilac projekta digitalizacije: Luka Kulić
Koordinator: Igor Zarol
Umetnici/ce: Branko Andrić, Tibor Bada (Bada Dada), Slavko Bogdanović, Atila Černik, Čedomir Drča, Laslo Kerekeš, Vladimir Kopicl, Ratomir Kulić, Slavko Matković, Božidar Mandić ─ Porodica Bistrih potoka, Radomir Mašić, Milica Mrđa, Bogdanka Poznanović, Mirko Radojičić, Laslo Salma, Zvonimir Santrač, Balint Sombati, Jaroslav Supek, Predrag Šiđanin, Slobodan Tišma ─ Grupa Kôd, Vujica Rešin Tucić
PRIMERI NEVIDLJIVE UMETNOSTI
(digitalizacija zbirke konceptualne umetnosti MSUV)
Vizuelni eksperimenti, 1960 – 2012.
(psihodelija, konceptuala, procesualni radovi, eksperimentalni film, itd)
Autori i kustosi izložbe: Stevan Vuković i Nebojša Milenković
Otvaranje: četvrtak, 6.decembar u 19 h
Izložbu otvara: Lazar Stojanović, filmski reditelj
Muzej savremene umetnosti Vojvodine, Novi Sad
Slobodan Šijan: Moraću da skrenem!
Vizuelni eksperimenti, 1960 – 2012.
Toliko ljudi je bilo iznenađeno mojom odlukom da posle likovne akademije odem na filmsku, a to je samo posledica činjenice da se kod nas suviše glorifikuju ti pozivi na Akademijama. Ta promena je, kad su umetnički pozivi u pitanju jedan normalan proces i nigde se ne podrazumeva da ćeš se baviti onim što si studirao. Studiranje neke umetničke akademije ja shvatam, da tako kažem, uvođenjem u kulturu. Slobodan Šijan
Tadija Janičić: Bajke za nevaljalu decu (slike i skulpture)
Muzej savremene umetnosti Vojvodine, Dunavska 37, Novi Sad, www.msuv.org
Otvaranje: četvrtak, 8. maj 19h
Kustos izložbe: Nebojša Milenković
Trajanje izložbe: 8. maj - 1. jun 2014.
I pored brojnih tehnoloških otkrića i pronalazaka smišljenih da mu olakšaju svakodnevno funkcionisanje - čovek današnjice deluje nesigurnije no ikad u svojoj novijoj povesti.
Ispražnjena značenja i velike ideje (koje su u međuvremenu potrošile svoje pokretačke potencijale) njegov život svele su na svakodnevni napor prevazilaženja zjapa koji stoji između potreba i mogućnosti - odnosno ispražnjenosti unutrašnjih i neselektivne prenatrpanosti spoljašnjih svetova i sadržaja. Kriza vremena u kom živimo prevashodno je kriza ideja i ona svakako nije zaobišla ni umetnost. Šta, dakle, u takvoj konstelaciji ostaje kao moguća (poželjna) strategija umetniku/umetnosti našeg vremena? Da li je to davanje odgovora na ionako konfuzna i do kraja ne uvek sasvim lako/jasno dokučiva i čitljiva pitanja - ili, moguće, pokušaj da se pomenuta potraga artikuliše nastojanjem da se praznina o kojoj je reč: omeđi, artikuliše, dokuči, ograniči, savlada, prevaziđe, relativizuje, ignoriše, ironiše…
Slikar Tadija Janičić odlučio se, promišljeno, za ovaj drugi pristup.
Predsedništvu Liberalno demokratske partije
Simina 41, Beograd
Pogromaška atmosfera i horsko pevanje koje prati istupanje Vesne Pešić iz poslaničkog kluba Liberalno demokratske partije ukazuje na mnogo širi problem ovdašnjih tzv. političkih elita. Reč je, naime, o pomanjkanju talenta da se politički problemi, razmimoilaženja ili drugačija mišljenja ne pretvore u patetične operete ― u kojima se svi koji se drznu da misle ili govore drugačije od zvaničnih partijskih stavova i dogmi odmah ne svrstaju u red izdajnika, plaćenika i ostalih kvislinga. Snagom verbalne vatre kao i kalibrom korišćene municije sam povod reakcije gospođe Pešić u međuvremenu prilično je banalizovan. Suština priče je da ideja o nepogrešivosti vođe još jednom pokazuje svoje mračno naličje. Nevešto sročena kanibalska metafora na kraju je rezultirala novim dokazom po društvo pogubne teze o ovdašnjoj političkoj sceni kao blatnjavoj kaljuzi u kojoj ljudi sa ličnim kredibilitetom naprosto nisu poželjni.
Da je živ, Zoran Đinđić danas bi napunio 63 godine. Verovatno ne bi bio ni na kakvoj vlasti. Pitanje je da li bi se uopšte više i bavio politikom. Takođe, sasvim je izvesno da ga većina Srba ni danas ne bi preterano volela. Svakako bi upravo on bio označen kao glavni krivac što priključenjem Evropskoj uniji Srbija nije dobila onoliko koliko je očekivala. Nikad mu ne bi oprostili ni to što je srednjevekovnim konceptima i modelima države i nacije prvi s uspehom suprotstavio viziju modernog, emancipovanog, građanskog društva... Ne bi mu oprostili što je izolacionističkim mitovima i maniji vlastite veličine trajno suprotstavio principe lične odgovornosti. Građanska Srbija i danas bi mu zamerala preterane ustupke crkvi i uvođenje veronauke u škole (s druge strane, ta ista crkva, jednako bi negirala i minimizirala njegove zasluge za završetak Hrama Svetog Save)...