Mailom mi je stigao sledeci link:
http://gigapan.org/viewGigapanFullscreen.php?auth=033ef14483ee899496648c2b4b06233c
Ogroman broj ljudi na Obaminoj inauguraciji sa ove slike moze se vrlo lako identifikovati. Kakva sila nadziranja! Hoću kući!
Događaj koji je povod ovog posta, bez obzira što ga smatram zanimljivim, ne čini mi se najvažnijim. Pitanje zašto me je taj događaj toliko zabavio i obradovao jeste pravi povod da ovo napišem, pa to, evo, naglašavam da ne bude zabune.
Ručao sam u jednoj kafani u kraju (neću opet da je pominjem) i pokušao da platim. Kelnera nigde. Čekam 10, 15 minuta i, od ljudi za susednim stolom shvatim da je kelner rekao da ide nešto da obavi. Nije ga bilo još 15 minuta - platio sam kuvarici koja je objasnila da su kelner i gazda otišli nešto da pogledaju na brzinu i da se čudi što
1 - Tange sa likom Baraka Obame
Razočaran i nesrećan što ih nisam dobio, a bile su mi obećane, setio sam se još nekoliko podjednako dragih mi predmeta koje nikad nisam imao, a mogao sam i želeo:
2 - CD na kom papa Jovan Pavle II peva hitove San Rema
Nešto mi bilo nezgodno da tad kupujem, a posle nisam naleteo ni u jednoj drugoj radnji, već baš tu, kod same crkve Svetog Petra.
3 - Trnov venac sa Via Dolorosa
Ovo možda ne bi bilo toliko fantastično da u toj ulici kojom je Hrist išao
"Deda i Matija povraćaju, meni auto prešo preko noge, al ne boli. Sve ostalo je okej. A vi, kako je?"
"Ujela me pčela u 19h. Da li sam alergičan na nju?"
"Lego sam, al se plašim jedne priče. Aj se dopisujemo da mi prođe."
Slatko, zabavno ili sladunjavo?
Potpuno je jasno da novinarstvo više ne postoji, i to u bukvalnom smislu. Pitanje je zašto to niko ne vidi. Ipak, pre nego što se upustimo u razloge opšteg neuviđanja te jasne činjenice, moramo i nju samu obrazložiti. Novinarstvo ne postoji, dakle, u smislu informisanja publike pojedinog medija o objektivnim, nepristrasnim, istinitim činjenicama koje su za tu publiku od interesa, značaja, čegagod, koje su nove, važne ili zanimljive. A čim ne postoji u tom, ne postoji ni u kakvom smislu, jer to i jeste osnovna definicija te zastarele profesije.
(objavljeno u februarskom broju časopisa Link)
"Odluka o potvrđivanju odluke o poništavanju odluke". Majke mi, tako je Nada Kolundžija, precizno i tačno, pojednostavila formulaciju teme koja je na dnevnom redu tekuće sednice skupštine. Aman, nije otišla sledeći korak i shvatila da ta formulacija govori više o odnosu političke elite, a posebno vlade, prema realnosti, životu, istorijskom preokretu i nacionalnoj tragediji nego bilo šta što su rekli i uradili svi oni zajedno povodom Kosova. Birokratija i isprazni formalizam, eto time se bavi politička elita Srbije.
Probije, koliko pratim, nešto što nije tako birokratizovano. Onda bude još gore - do degutantnosti politikantsko.
Nikad neću razumeti Prustovu neutaženu čežnju za madlenicama, jer ja sam svoju sedamnaestogodišpnju potragu za sećanjem na jagnjetinu ispod sača uspešno završio.
Prvi put posle rata, otišao sam iz okoline Novog, gde decenijama letujemo, do Dubrovnika. Nekad je to bio obavezni izlet bar jednom godišnje, a sad, evo, po prvi put od 1990-te. BG table, osim jednog »četnik« dobačenog više za sebe, nisu bile nikakav problem – interesantnije pitanje je zašto se ceo Novi, meštani, koliko i turisti, iščuđavao što sam išao svojim kolima. Još je interesantije zašto se ni meni, mada sam navikao da se dok sam bio novinar smucam kojekuda, nekako nije naročito išlo. Valjda zato što sam znao da sam objektivno nedobrodošao.
Trola kod Čuburskog parka. Tinejdžerka primećuje da joj neki tip stavlja ruku u tašnu. Pogleda ga, on se povuče, ali nastavi da kroz trolu džepari, sa ortakom, uglavnom mobilne. Ona ne zna šta da radi, zove najbolju drugaricu i što glasnije može priča šta se desilo, ljudi čuju, pripaze i džeparoši ništa ne uzmu.
Ona izlazi na sledećoj stanici, onoj pre Mlave, oni za njom. Hvataju je grubo, ali neprimetno, sa obe strane, za nadlakticu: "Da nije dan i da nisi žensko, ubili bismo te". I odu.
U Politici pobuna sive mase, sa izuzetkom nekoliko imena od formata, protiv Ljilje Smajlović koja je osavremenila kulturni dodatak, uvela atraktivnu temu dana i temu nedelje, sprovela kontroverznu vizuelnu revoluciju (ja sam za), obezbedila dodatak sa NY tajmsom, omogućila redovno objavljivanje kolumni u lepezi od Jakšića, preko Žarkovića, do NSPM i dovela grupu vrsnih, poznatih, obrazovanih profesionalaca iz nekadašnjih nezavisnih medija (između ostalih, to su Goranka Matić, Miša Vesić i Marijana Milosavljević), pokrenula veb izdanje visokog kvaliteta. Među prvima, ako ćemo pravo, pokrenula temu neprimerene Miškovićeve moći...
Što da ne?
(Ujedno, kako bi glasio rodno ispravan oblik ukoliko bi žena dobila tu funkciju)