Pre nekoliko godina otkrila sam bila lindy hop i druge stilove plesa džez ere kojih ima puno vrsta i obično se zovu zajedničkim imenom swing. Naziv asocira na stare američke filmove u kojima svi od tinejdžera punih snova do najgorih baraba i gangstera žele da se pojave u klubu gde muzika svira. Naročito je atmosfera bila fenomenalna: kombinacija blistave balske dvorane i big band-a, svi su naelektrisani, od muzičara do plesača - i apsolutno svi plešu. Iako taj period spada među mračnije u američkoj istoriji, ništa se loše ne dešava dok ljudi plešu i muzika svira. Pa muzika i ples su bili prvi koji su odbacili rasne podele, odnosno pokazali koji je to nesvarljiv shit - if you can dance, let's dance.
Jedan od argumenata za uvrštenje V. u Panteon magičnog nadrealizma je i osobenost da su tamo živeli najlepši Cigani na svetu. Ne znam da li se neko ikada pozabavio naučnim objašnjenjem tog fenomena.
Razmišljam trenutno o filmu ‘Bliski susreti treće vrste', iako ne znam otkud baš on u ovom satu i u mojoj glavi, i ne mogu da ne uočim kako smo svi mi neizmerno glupi u svom odrastanju. I time ne mislim na odrastanje od detinjstva do groba, nego na infantilnost celokupne vrste. Kad se ono Richard Dreifus premišljao da li da krene u nepoznato,
Tek sam stigla kući, izula se, presvukla, spustila u fotelju. Zazvonio je telefon. Martin pita da li sam slobodna večeras i da li hoću da mu se pridružim u Trane Studiju. Trane kao Coltrane. Imaju neki lokalni festival, mesto nije loše.
Slobodna sam i nismo se dugo videli, ali tek sam stigla... - kad počinje?
Imaš tri sata da se opustiš, možemo nešto da pojedemo.
Neću izdržati toliko dugo da ne večeram, ali doći ću, možemo da popijemo nešto.
Važi, vidimo se u 9.
(Ovo je unapred osuđen
mnogo puta zgužvan i bačen
neuspešan pokušaj
Nikada od ovoga neće ispasti
ništa .ubav.o
samo jedan unapred osuđen
neuspeh)
Ne sumnjam da su brojne paralele napravljene tokom vremena između prirode koja vlada ovim delom sveta i ljudske prirode. Ljudi vole da se nadmeću, pa to nije neobično, ali ne tek sa bilo kim - ne, ne: samo sa najvećim, with the baddest of the Bad Asses, što bi se reklo. Tu se vidi prava mera čoveka, hoće da kažu merenju skloni. I jako vole znak jednakosti između takvih sila. Ima i onih koji veruju da pobeđuju, i broj im nije mali.
Juče, ili kao da je bilo juče
Autor: gorran2
grad iz bajke u kojem smokve rastu kroz prozore |
Ovaj put neću o ratu. Nego o zaljubljenosti.
Neću o tome da je na jučerašnji dan pre 66 godina oslobođen Mostar. Jer, nema tu bog zna šta. Ratna operacija poput mnogih. Osmi dalmatinski korpus je, kao i obično, gazio sve pred sobom. Ovaj put ojačan 29. hercegovačkom divizijom.
U piljarnici na uglu Davisville avenije i Yonge ulice sam na pult složila svoj izbor voća i kesu spanaća kad mi je mladi Kinez - koji nije više tako mlad kao otac dvoje male dece, kojima sam videla početak u rastućem stomaku njihove majke - po prvi put posle nekoliko godina poslovanja na tom uglu rekao nešto lično: da li sam se vratila juče po svoj kusur? pitao je.
Gledala sam nedavno film ‘Agora', režirao Španac Alejandro Amenábar, i Rachel Weisz je u glavnoj ulozi Hipatije, filozofa, naučnika i učitelja iz Aleksandrije iz 4. veka nove ere. Hrišćani dolaze! je mogao da bude podnaslov. Helenizam je pri kraju, ne što mu se završava već - hrišćani dolaze. Rimsko Carstvo je ustoličilo hrišćanstvo kao zvaničnu religiju
Putovati nije uvek lepo. Problem kod putovanja nisi uvek ti. Izgubljeni prtljag pa pronađen je najlepša vest i sletanje u jednom komadu je uvek neopisivo iskustvo, ali neke stvari ne mogu da popiju pilulu optimizma sve i kad se baš guraju niz grlo. Nespavanje na primer, ili spavanje u krevetima sumnjivog kvaliteta i čistoće, ustajali dah koji se lepi za zube posle deset sati letenja i nekoliko sati pauze na aerodromima, slaganje/neslaganje sa društvom u kome se nađeš, nesanica, voda od koje te boli stomak, hrana od koje te boli stomak, neobjašnjive vrtoglavice i druge pobune organizma, opekotine od sunca, loši snovi i buđenje u znoju, loš izbor garderobe koji su ponela jedino zato što ne znaš šta bi sa njom u svom svakodnevnom životu koju nećeš nikada obući već ćeš je vratiti u plakar, i nije to fer, iz plakara u kofer pa nazad, i odjednom si rešila da baš sve obučeš (ne sve odjednom!) i dobar deo ti u stvari dobro stoji, mora da si ih zato i kupila, ali prosto ne putuješ dovoljno, a ni odevni artikli onda ne putuju, i niko ih ne izvlači sa njihovih mesta... Inače su mesta koja izabereš sasvim okay, i za krpe i za tebe. A neka su vrlo lepa. Kao Nica, na primer.