U piljarnici na uglu Davisville avenije i Yonge ulice sam na pult složila svoj izbor voća i kesu spanaća kad mi je mladi Kinez - koji nije više tako mlad kao otac dvoje male dece, kojima sam videla početak u rastućem stomaku njihove majke - po prvi put posle nekoliko godina poslovanja na tom uglu rekao nešto lično: da li sam se vratila juče po svoj kusur? pitao je.
U metrou sam se spustila na sedište i uočila u širokom indirektnom polju periferne vizije da me neko posmatra.
Gost autor: horhe akimov
(NAIZGLED) NEBITNI DETALJI U PROSTRANOJ OBIČNOG GUBITNIKA
Nekoliko godina unazad, možda i celu deceniju, zapitala sam bila sebe retorički šta bih zaista radila na poslu koji sam tada tražila.
Pročitala sam jednom u kritici nekog filma opasku o Ričard Giru u kojoj je kritičar rekao da je on emotivno neiskren glumac. Iako je Mr. Gere bio više nego zadovoljavajuće kompenzovan za svoje sposobnosti tokom godina i decenija svoje karijere, to je teška optužba. Ali teško da se među odraslima može naći neko ko bi mogao da potvrdi (i ne slaže) da je on ili ona nemaju, i nikad nisu. Emotivnu neiskrenost.
Nađem se na stepenicama u jednom tržnom centru u kraju pre par sati (silazim svojim nogama umesto da stojim i lupkam nestrpljivo prstima na pokretnom mehanizmu), zaneta u misli podignem pogled, kad tamo negde na dnu pa još malo udaljen približava se jedan muškarac koga uočim u svom vidnom polju, i u trenutku pre nego sto mi pogled krene dalje on se nasmeši.
Jednog dana je u radnju na Yonge Street-u u koju je retko ko ulazio ušao jedan muškarac.
Ovde, kao i svuda u svetu, slave se primeri kada underdog tj. neko od koga su svi digli ruke i nema jednu jedinu šansu pod nebom istraje i pobedi. Bravo! Ovde je to upisano u Ustav, nevidljivim mastilom doduše, ali ga svi čitaju bez problema i kad ne znaju jezik. Zbog toga su došli!
Promena je stigla i izbacila klinku iz kuće. Odnosno, prvo je klinka ušla u automobil (sličan pomalo betmobilu) pun do vrha stvarima koje joj uglavnom neće trebati, i posle vožnje od par sati pristigla na destinaciju svog novog početka
„Mama, da li smo mi siromašne?"
Sedi na krevetu snuždenog lica, gleda u mene sa mešavinom panike, nade i očajanja.
Ja stojim na suprotnom kraju sobe, sred neočekivanog minskog polja koje je isplivalo iz mulja, i liči pomalo na nered njene sobe sa razbacanim stvarima po podu.