Ja se već godinama osećam kao u filmu "Balkan expres". Znate onu scenu kad svi sede u podrumu, spremaju se za večeru a Bora Todorović kaže: Imam utisak da za nas dolaze neki bolji dani" I posle sekund dva pljusne bomba i ode sve...
Moj prijatelj, vrlo, vrlo cenjeni muzičar koji živi i radi u Minhenu ( a deca nam se vole kao da su sestre od tetke u najmanju ruku, što mi je, moram priznati važnije) i njegova super cool žena ( a moja drugarica, što mi je još važnije) svečano su nam saopštili negde u januaru da dolazi čuveni, super čuveni i totalno cool lik po imenu Tommy Emmanuel. Pojma ja nisam imala ko je čovek ali u sud mojih prijatelja verujem. I tako smo decu nabacili jednoj babisiterki da je u duetu zabavljaju, a mi smo, otišli na koncert. Da sam znala da ko će me tamo dočekati - bolje bih se pripremila. Ipak susret sa ovom muzikom bio je dirljiv i zanosan, napet i opuštajući, uzbudljiv i opasan.
Ona: Hallo. Kako si?
Ja: Odlično, nikad bolje. Volim petak.
Ona: I ja. Moram da se odmorim. Satra me Leben (život)
Ja: Pa jest. Trči, posao, deca, i sve ostalo
Ona: Ma jest, ja sam uvek Müde ( umorna)
Ja: Kako škola? Čujem da vam sin super računa.
Ona: Ma da, odlično mu ide Rechnen ( računanje)
Jedino Lesen ( čitanje). Mora da se üben ( vežba)
Ja: Pa mora , sve mora u životu da se vežba.
Ona: Mora.
Ja. Pa dobro onda prijatan dan
Ona: Tchus
Lepi dan vam želim!
Ja: i ja Vama
Posle minut - stiže šegrt i ljubazno kaže - ipak će malo potrajati ( aauuuu, već me je bio strah - znači ima i sedih da se pokrivaju !!!! - nije rekao - ali ja to nekako čitam izmedju redova), pita: kafa,čaj,sok i nosi neke novine za mene. A novine - fine. Nije kič najgori, već onako malo ovo malo ono. Što bi rekle naše novokomponovane zvezde- za svakog po nešto.
Centralna tema novina. Žena koja je odlučila da se pretvori u lepoticu i koju su na tom putu pratili.
Danas smo mi nomadi u Nemačkoj. Moja ćerka je rodjena u Minhenu ali ja nisam. Ovde smo došli kad sam ja imala 29. Nemački mi nije maternji jezik. Moje dete raste uz dve kulture, dva apsolutno drugačija pristupa životu. I svesna je toga sa 6 godina. Mislim da je to prednost za nju nikako mana. Kombinovati pristup, stil, filozofiju života - to vidim samo kao predsnost za budućnost.
Dok sam se pre neko veče vozila pustim ulicama grada oko 23.00h na pamet mi je pala ideja da provincijalizacija Nemačke - mora da je uradjena planski.
Onda sam okrenula da moje sestogodisnje dete ubedjujemo kako je ovaj svet ocigledno otisao bestraga kad se ljudi druze sa plasticnim zivotinjama na baterije, da se ljudima prodaju kojekakve gluposti da se zadovolje njihove potrosacke fantazije. Onda sam u kolima drzala predavanje o tome kako se slikaju pusta ostrva u sred Kariba i mame nesretne ljude izmucene hladnocom, radom i krizom u svetu da izruce poslednje pare nekoj agenciji i vrate se sa najdosadijeg odmora u zivotu gde su samo lezali na +45 stepeni i glumili kako im je lepo.
Dakle evo dramskog zapleta: Pored nas seda par.
Moj prvi veliki, pravi posao bio je PR u Bel Pagettu. Ako se secate one firme koje je bila preteca mobilnih telefona-tada smo svi imali pejdzere. Naravno da sam radila od 8-20h svaki dan. To se podrazumevalo. Takodje - naravno da sam dolazila pre svih. Ponekad su sastanci bili zakazivani u 7h. Meni je to bilo OK. Subota, ponekad nedelja - sve u slavu liberalnog kapitalizma, naravno da se podrazumevala.
Iznenadila i rastuzila me ova vest.
Jos nema zakona da nam stari pasosi vaze i da mozemo da putujemo kuci i vratimo se sa starim pasosima.
Znaci i dalje nema zakona, a prethoni post koji sam pisala ohrabrio me je da mozemo da doputujemo i da se vratimo u zemlje u kojima zivimo.
Mozda ce zakon biti izglasan do 20.21.22. kada, vise manje, svi iz dijaspore