Poštovani čitaoci mojih tekstova
Moj problem je u najmanju ruku specifičan i nadam se da će vas zainteresovati. Uzdam se u vašu radoznalost i zanimanje za neobično, neuobičajeno i van klišea.
Imam pamćenje kao slon, ali! Ili ipak? Svejedno! U razmeri1% prema 99% postoje reči koje izgovorim ili ih čujem, upotrebim ih na pravi i jedini način, udenem ih baš tamo gde treba ali kada bi me neko pitao da objasnim
Prošle godine, avgust mesec, hoću da pređem Bulevar na tz nedozvoljenom mestu, van pešačkog prelaza, jer vidim kako sa travnjaka na kolovoz bezbrižno, zaneto i blentavo, istrčava zlatni Koker Španijel. Zovem ga, vičem, uspeo je da pređe tri trake i našao se na tramvajskim šinama koje dele Bulevar. Spremam se da odem do njega i da ga pokupim ali on nastavlja svoj put zanesen, ko zna gde su mu misli odlutale. Vidim, čujem udarac, njegov skik, očešala ga jedna
Da li sam ja merodavan da dajem ocenu, odnosno ocenjujem kakva je koja i čija himna? Smatram da sam merodavan u smislu da o svakoj stvari u životu i bezmernom Kosmosu za koju znam, imam svoje sopstveno i lično mišljenje i stav. Zašto onda ne bih merodavno mogao izneti i svoje stavove glede himni?
Na otvaranju moje izložbe 10. Avgusta 2010, u Galeriji Lukijan Mušicki u Temerinu, moj prijatelj Miloradkakmar je pročitao svoje divno sočinenije:
Žena, otisak svesti, unutrašnjeg nemira i smirenosti prstiju.
Žena, mesečina na vodi, moćnica da ukroti svetlost i sve boje upije u sebe.
Žena, kap znoja na grudima čiji trag uznemirava utrobu i ukazuje na izvor.
Žena,
Da li umetnost pomera granice? Mislim na vizuelnu umetnost ali se pitanje može odnositi i na ostale vidove umetničkog izražavanja. Dakle, da li pomera granice, sopstvene i uopšte? Moj odgovor je NE!
Biće sigurno onih koji će se složiti ali biće i onih koji misle suprotno. Svačije mišljenje i stav uvažavam bilo da dolazi od strane umetnika, istoričara umetnosti, likovnih kritičara, bilo da stiže od strane ljubitelja umetnosti, posećivača izložbi, goblenozaljubljenika, čak i najpovršnijih i ne previše zainteresovanih ali spremnih da iznesu svoj sud.
Postoji tvrda, postoji meka stolica, srednje meka, vrlo tvrda, nezamislivo tvrda, neverovatno meka, postoje rođake stolica, fotelje a i one mogu biti tvrde, meke, udobne, opuštajuće, fotelje dremalice, neudobne sa malim tvrdim naslonom, metalne, plastične stolice i fotelje u Domovima zdravlja, postoje sedišta, takođe u rodu sa stolicama, u tramvajima, gradskim autobusima i trolejbusima, međugradskim autobusima, vozovima, avionima, helikopterima, sedišta
Knjige i doba u kojem sam ih čitao.
U jednu veliku svesku, ustvari tz rokovnik, 1989 godine počeo sam da zapisujem knjige koje sam pročitao. Ne sećam se šta me je na to ponukalo.
Te 1989 godine pročitao sam:
1. ŽENE U PEJSAŽU KRAJ REKE, Hajnriha Bela
2. PRINC VATRE, Filipa Davida
3. PREDEO SLIKAN ČAJEM, Milorada Pavića
4. PRIPOVETKE, Ivana Bunjina
5. AJNŠTAJN PRELAZI LABU KOD HAMBURGA, Zigfrida Lenca
6. JEDNOSTAVNOST, Davida Albaharija
7. FORSIRANJE ROMANA REKE, Dubravke
Ne znam ništa o njoj! Sreli smo se tri puta. Možemo tako i hiljadu puta. O njoj saznati nešto više, neću. Ubeđen sam! Ja ne pitam, gledam, posmatram, slušam, odgovaram. Čemu je opisivati, nema svrhe. Drugačija je. Jel' to dovoljno? Ne može proći neprimećena ni u najtamnijem crnom mraku. Ne izigrava, ne glumi posebnost, to je ona! Obrazovana je, razume se u sve i svašta, deluje kao da je prošla sito i rešeto, bavila se, čim se bavila,