Putujem večeras. Idem na istu plažu kao i prošle godine. Prošlog leta sam bio sa drugaricom. Sad idem sam. Prošlog leta sam sam bio na plaži ili u kafani kad god je ona htela da se pridružimo nekome. Pridruživala se sama. Nije kao da nisam prvo veče pokušao da pričam sa tim ljudima. Sutradan mi se nisu javili jer sam sedeo na plaži sa njom: izvini, nije bilo zbog tebe, nego u nekoj priči sam bio sinoć s njom pa... Ma ne zanima me, meni se nisi javio, ne obraćaj mi se više.
Blic 4.10.2008. Tema dana
Članovi novog zemunskog klana, čije su vođe sinovi nekadašnjih čuvenih pripadnika prestoničkog podzemlja Gorana Bojovića Amonijaka i Jovana Guzijana Cunera, uhapšeni su u akciji beogradske policije koja ih sumnjiči za organizovanu prodaju droge, ali i brojne pucnjave u obračunu s konkurentskom kriminalnom grupom.
Na čelu novog podmlađenog zemunskog klana nalazi se Nemanja Bojović (24), zvani Hemija. Njegov otac Goran Bojović Amonijak, pripadnik stare garde koji je svojevremeno s Darkom Ašaninom, Đorđem Božovićem Giškom,
Dođoh kući. Veče je. Treći dnevnik je. Nisam gledao TV mesecima. Na njemu kažu da su se kosovski policajci u Gnjilanu vratili na radna mesta posle godinu dana plaćenog odsustva. Sećate li se tih policajaca? Srbija im je rekla da odbiju onomad. Od 129, 125 ponovo su policajci. U Gnjilanu je za Vidovdan srušena spomen-česma vitezovima s Kosova polja. Tako Kurir kaže. Ima i fotografija. Ne piše kada je česma u Gnjilanu podignuta. Verujem da nije od 1941. do 1990. godine. Kad god je, inat se inatom vraća:
- Eto, došao sam da se prijavim to je sve, znate i sami šta je onda
deca mnoga imaju taj neki trenutak u životu
kada udare šutnu počupaju i ugrizu da povrede
da ti suze od bola udare na oči
nisu to deca zla
samo su nejaka i uživaju u trenutku
kada mogu da povrede nekog većeg
toliko većeg od sebe
oduševljava ih činjenica
da imaju tu moć
nemaju snage da podignu teret
da se otrgnu iz ruke
da rasklope trosed ili ponesu torbu brata ili sestre
ali imaju dovoljno snage da povrede
deci sam uvek uspevao
lako i brzo
da objasnim da me zaista boli
i da bih bio zahvalan
Ove godine obeležavam 15 godina pretresanja na ulici. Ili je to bilo prošle? Odrastao u Zemunu, šetao se Beogradom, i gde sam bio, šta sam radio... bio sam sumnjiv. Za to vreme oko mene svašta se nešto događalo, i ne bih da preterujem, ali verovatno sam proveravan više puta od tih koji su svašta događali. Čak mi se čini da su se uvek čudili što nema šta da se proveri. Onda i pričaju lepo sa mnom, kažu: nema potrebe za tim stavom. Ima, veruj mi. Ne, ovo ne pišem sad, kažem im. Kad pitaju zašto, kažem pogodi... šetam gradom. Pa opet, nikada nisam bezobrazan. Ne gledam
Stara priča... On je radio u inostranstvu, ona je ostala kod kuće i gajila decu. Dečaka i devojčicu. Devojčica se oca nije ni sećala. A ona ko ona, želela je više od kore hleba, od danas za sutra, od sebe, od njega. I želela je da se bori za to. On je rekao: žena je da sedi kući i čuva decu, zar nije dovoljno ovo što zaradim? Nije bilo, ali, treba to objasniti: nove ringle, šerpe, klime, dečije hirove, police i stoljnjake, krečenja i nove zavese, i da kuća izgleda kao neke. I ona je počela da radi tajno, pomalo. Dečak je želeo bicikl, devojčica
Svi mi ovde u Srbiji, a bogami i naši po dijaspori, znamo opšte poznatu činjenicu da bismo onih godina sankcija bili prvaci Evrope u fudbalu, prvaci svega u košarci, vaterpolu, streljaštvu, i još ponekom sportu. Kad su nestale sankcije to je postalo jasno i čitavom svetu, a naš fudbal čini izuzetak koji samo potvrđuje zaključak (a on ionako nije jasan ni sam sebi, a pred neiskusnim okom stranaca koji ga igraju doveden je i do neprepoznatljivosti). Elem, možda se neko u skupštini (da, sa malim s) od ovih i dosetio da primeti: dok je Sloba vladao – pobeđivali
Iza sedam mora i sedam gora, kod ušća dveju reka, živeo je Zmaj. Nije imao Internet. Često ni ribu nije imao, niti mu je ko prinosio deve na žrtvu. Okolna sela, pa i ono najveće od svih, nije terorisao. Jednoga dana u svoju pećinu uvede Internet. Strašan urlik se već u prvo predvečerje proneo preko sela i šuma i sela najvećeg od svih:
Jebote! Gde ja živim?!
Zahvaljujući tom urliku, strašnom, ubrzo je u pećinu stiglo par deva i ponešto od onih resto. To nije bilo to. Morao bi otići daleko, daleko, od ušća, od planine,