Gospođu Veru trebalo je naći na drugoj strani Manhattana. Iako je vjerojatno razvikaniji od zapada, East Side me nikada nije impresionirao. Moguće da kvart ne poznajem dovoljno dobro ili je u pitanju tek predrasuda prema kojoj tu (pogotovo na Upper East-u) živi previše ljudi koji ne znaju kud bi s novcem, vremenom ili sobom. Djeluje hladno i distancirano. Atmosfera,
gost autor: Stjepan Mimica
Ma ništa, samo neke fotke. Takoreći foto-blog.
Nemam fotoaparat, kabasto je to meni, a sem toga, tolike sam po kafanama i taksijima ostavljao, da sam već sasvim odustao. Imam samo tanušni mobilni za ćiju bi se kamericu jedva moglo reči "ipak nekakva". Vazda mi u džepu, vazda je iz džepa potežem, povazdan nešto snimam.
Snimam da ne zaboravim - mobilni mi k'o mentalna proteza, bez mobilnog, k'o bez pola mozga. Kad god ga negde zaboravim, setim se svoje učiteljice i njenog čuvenog "jednom ćeš, Stjepane, glavu da zaboraviš". Eto zašto sa šalama valja oprezno, svaka se kad-tad, bar na pola obistini.
AleXandar Lambros
Pošto unakaženim gradskim jezgrom sada dominira vladičansko utvrđenje sa sedam bezbednosnih kamera, red je i da na ulazu u grad stoji svedočanstvo talibanske kulturne politike lokalne vlasti. Predlažem tablu - „Dobrodošli u džamahiriju. Pravoslavnu. Šustikle na glavi (vehabije) sto i kusur kilometara južnije".
Evo jednog za mene uzbudljivog događaja, koji još traje. Sedim tako ja predveče za mašinom (na šestom spratu, pored Taša), kad li nešto tresnu u prozor s desne strane, baš pored kaveza sa moja dva metuzalemska papagaja. Pogledam, kad ono nije Poov gavran na Paladinoj glavi nego sivi soko (Falco peregrinus) na usijanom limenom simsu. Malo ošamućen, upiljio se čas u mene čas u papagaje, i ne kaže ništa.
Ili možda ne?
Da, možda je najbolje reći da Beograd ima izuzetnu količinu devojaka koje su i lepe i pametne. To se, zaista, retko sreće.
“Ne poznajem Amy Winehouse, ali se iskreno nadam da će neko blizak njoj intervenisati i pružiti joj pomoć. Ovo je zaista srceparajuće.” - moby
uvek sam pokusavao da objasnim sebi to zaista cudno raspolozenje kada sam prvi put cuo ejmin glas. ono je variralo izmedju neke vrste neznog saosecanja, i sokantnog predosecaja bliskog kraja, nesto sto sam prvi put osetio kada je kobejn overio u rimu, i posle sa dugim nizom prijatelja koji su padali kao snopje pod pritiskom heroina, ili vec nemoci da akumuliraju i apsorbuju ochaj devedesetih i izadju iz njega kao chvrshci i sjajniji ljudi, odnosno ne izadju nikada, nikuda. potonu...
ejmi tone, i to je tuzno, pretuzno.
Nekoliko trenutaka Amy je izgledala svesno i srećno dok je pevala neke od svojih najvećih hitova.
Asmir Kolašinac je osvajanjem zlata na dvoranskom evropskom prvenstvu ostvario najveći uspeh u istoriji srpske atletike!
Ipak, digla se prašina što je čovek, proslavljajući pobedu, stavio i zastavu Sandžaka oko struka!?
"Oh shit, f...f....f...." pomislila sam 20 km pre granice sa Srbijom. Naime, kao brižno-perfektna majka, domaćica, spremajući se da provedem par nedelja u Srbiji pripremila sam bukvalno dvesto stvari koje su mi u zadnjih mesec dana navirale u snu i javi, od lekova, zelenog kartona za auto, zdravstvenog osiguranja, garderobe za toplo i hladno vreme, bojica za crtanje u kolima, poklončića za rodbinu i drugare, sendviča, vode i keksa, jedino se po običaju nisam setila te jedne ali najvažnije stvari - da pogledam detetu u pasoš. Da sam to uradila videla bih da je detetu američki pasoš