deca mnoga imaju taj neki trenutak u životu
kada udare šutnu počupaju i ugrizu da povrede
da ti suze od bola udare na oči
nisu to deca zla
samo su nejaka i uživaju u trenutku
kada mogu da povrede nekog većeg
toliko većeg od sebe
oduševljava ih činjenica
da imaju tu moć
nemaju snage da podignu teret
da se otrgnu iz ruke
da rasklope trosed ili ponesu torbu brata ili sestre
ali imaju dovoljno snage da povrede
deci sam uvek uspevao
lako i brzo
da objasnim da me zaista boli
i da bih bio zahvalan
Kada sam na prethodnom blogu napisao da je za jednu (anti-EU) grupu građana, upravo EU kriva za sve - od osamostaljivanja Kosova, do nezavisnosti Crne Gore, a nešto ranije i za raspad SFRJ, jedan od komentatora je napisao nešto što se svodi na „ko je Crnoj Gori branio/dozvolio da uvede nemačku marku dok je bila u zajednici sa Srbijom". Naivno sam verovao da smo makar ovu lekciju savladali i da nismo baš tako lako zaboravili otrovne strele ka Crnoj Gori, toliko česte u vreme Miloševića i Koštunice. Nadam se da će za pet godina, isti ovaj komentator napisati „A ko je gejevima ikada
Q: Da li ćete otkazati Paradu ?
A: Nećemo, umesto Parade potrebno je da vlasti zatraže & otkažu nasilje.
kratak vodič kroz savremenu istoriju pornografije, osećanja i medija uopšte, sa povremenim ličnim i lokalnim osvrtima
Od nastanka Televizije, pa sve do 90-ih godina XX veka, običan čovek, glasač takoreći, svoje lice na Televiziji mogao je ugledati jedino slučajno, ako se zatekao na nišanu brišuće kamere u nekoj gomili ili ako se našao u nekom od kvizova, ili ako je mrtav (mada mu tad već to nije mnogo značilo). Televizija se prilično oholo držala decenijama: ne možeš u program neobrijan, musav, krezav, neuredno podšišan, nelep, glup, nepismen... Naravno, od
„...Prijedorski teatar mi je ponudio ono čega se 'veliki' teatri boje. Ponudio mi je da preko maštovitog i inspirativnog Pavićevog teksta artikuliram vlastito osjećanje nekih, meni bliskih, oblika teatrovanja...“
Gradimir Gojer
Ukoliko publika u teatru nekoliko puta aplaudira u toku same predstave, prije njenog formalnog završetka – to znači ili da komad odlično funkcioniše ili da ipak postoje izvjesne slabosti u njemu koje izazivaju želju da se igra prijevremeno okonča. Upravo to se sinoć desilo u Pozorištu Prijedor koje je u saradnji sa gostujućim glumcima produciralo izvođački zaista veoma zahtjevnu teatarsku adaptaciju tekstova našeg proslavljenog pisca Milorada Pavića [1929-2009] pod nazivom „Petkutin i Kalina“ koje je strukturalno, najvećim dijelom bazirano na drami „Pozorišni jelovnik: Zauvek i dan više“ [1993] ali produženo, prošireno i obogaćeno (?!) brojnim fragmentima iz romana „Hazarski rečnik“ [1984], „Predeo slikan čajem“ [1988], priča „Silazak u Limb“ [Gvozdena Zavesa, 1973], „Šekspirov vrt“ [Izvrnuta rukavica, 1989] i to sve u prilično doslijednoj interpretaciji osnovnog teksta ali i ličnom, autorskom, čini se, beskompromisnom pristupu i adaptaciji respektabilnog sarajevskog reditelja Gradimira Gojera, koji je nesumnjivo - otvoreno i iskreno pokazivao je to sinoć u svom obraćanju publici - veliki poštovalac i ljubitelj Pavićevog magičnog proznog svijeta, njegovog originalnog jezika i specifičnog spoja nesputane mašte i akademske erudicije [„Milorad Pavić je najznačajniji srpski pisac druge polovine XX vijeka... okomica srpske duhovnosti...“.]