сећам се, када смо доперјали у изру, тамо, јуна 1999. (мада сам ја већ увелико био шуњалица овде још далеке и бистибојсне, саботажне 1995.), да су нама, избеглицама из демократском америком бомбардоване србије приредили дочек у прес-клубу аеродрома, и да је ту један од представника наше емиграције, данас виђени припадник јеврејске заједнице у србији одржао говор, који смо склепали успут у авиону. у суштини, тамо смо, с врата неба, накрпили одлазећег премијера, бибија нетанјахуа, због тога што је прихватио албанске избеглице, а нас, српске јевреје је истретирао као грађане друге класе. биби је отишао с тог шоуа за медије црвен и бесан као рис, успут рекавши "склоните ми овог малог милошевића", отишавши демонстративно са сцене у заборав.
U svakoj profesiji sloboda je let na par hiljada metara visine. Pad takođe ima ubrzanje slobodnog, ako niste uložili mnogo rada, i ako nemate ono malo sreće koliko je potrebno. Život slobodnih umetnika je posebna priča.
Кокан Младеновић можда није био умешан управник, можда и јесте, не знам ни сам, али је несумњиво значајан редитељ који уме да направи добру представу. Уметност не зна за границе!
Два јунака и два брата, херој Србин уз Хрвата, дадоше нам примјер свима...
Jeste, ova glava je baš dugačka... Al' dobro, idemo dalje.
Kao što ste navikli, četvrtak je, pa se družite sa anonimnim_autorom.
Ove nedelje možda i više nego sa mnom - vrćem se u krevet da lečim prvi grip ove godine, al' o tome kad se dignem na noge.
Usput, možda ste primetili prošle nedelje - prilično je savladao odgovaranje na komentare. Stoga, samo napred, ćaskajte, a mene čekaju moji čajevi.
U podne je stigao pred mračan zid drveća. Tu sva njegova hrabrost klonu i on stade kolebajući se. Na žalost odluka je mogla glasiti samo „dalje", i on je donese, mada mu je to bilo teško kao da je nožem kidao sopstvenu dušu. Srećom po njega, na samom ulazu u Astar naiđe na jednu grupu veselih vilenjaka koji su dolazili sa jugozapada, i oni mu se ponudiše da ga odvedu do Vilin-kralja. Terin se opusti. Prosto mu uopšte nije bilo jasno kako je do malopre mogao toliko da se plaši tih ljubaznih stvorenja i njihovog staništa.
pišem o, uz Pikasa, najboljem i najvećem slikaru dvadesetog veka a ne bih pogrešio i da sam napisao, svih vremena, o Frensisu Bejknu.
Kada umrem, stavite me u plastičnu vreću i bacite u jarak, rekao je jednom prilikom Bejkn svom prijatelju Ijanu Bordu. Neizbežna asocijacija! Poslednja rečenica u knjizi Pod vulkanom Malkolma Lorija, glasi: Neko zavrljači crknutog psa za njim u jarugu!
Na smrt je gledao sa istim prezirom kojim je gledao i na život, reči su Danijela Farsona, dugogodišnjeg ( 40 godina!) Bejknovog prijatelja i pisca njegove biografije (uslovno rečeno) pod naslovom Zlatan život u jarku Frensisa Bejkna. Farson piše da je Bejkn u prvi mah pristao da mu piše biografiju ali se vrlo brzo predomislio.
Ponukan izvanrednim tekstom G. Čera, reših da objavim ovaj svoj stari tekst (svojevremeno objavljen na portalu Na dlanu.com).
MEĐUNARODNA LIKOVNA KOLONIJA DVORAC BALČIK / BUGARSKA
Kao i uvek kada pišem, pišem onako kako sam ja to doživeo, dakle subjektivno. Oduvek sam prezirao ili bolje rečeno nikad nisam imao poverenja u tz objektivne stavove, poglede, mišljenja...Lažnjak je to.