Realno - nisam očekivao da se mi, kao oni neki štreberi, ljubimo ispred autobusa. Recimo da bi neki mali, tajni mah-mah bio sasvim ok. Mungos se ni sa tim nije složio.
Ok, bar nismo brijali ono malo paperja sa nausnice. I to je nešto. A nije da nismo bili zapeli.
Tačnije: slonče. Ženskog spola. Ima nepune dve godine, nešto preko 150 kila, i zove se Tumaren.
Prognoza je bila “kiša čitavog dana” i dok s kafom u ruci kroz prozor gledam vedro nebo, upućujem meteorolozima misli koje neću podeliti s vama. No, podelio sam ih s drugim ptičarima na FB, pa smo lupali glavu kuda sad bez prethodnog plana i ranog polaska i tako smo se nas četvoro našli preko, u ritu, na obodu ribnjaka Mika Alas u Krnjači.
Svako ko je završio srednju školu zna priču o Don Kihotu, tragično-smešnom junaku istoimenog romana Miguela Servantesa: Don Kihot živi u imaginarnom svetu heroja, vitezova, divova, čarobnjaka nežnih devica u kome čuva svoju Dulčineu iz Toboza. U stvarnosti, Don Kihot je Alonzo Kihano, postariji gospodin; plemenita Dulčinea je seljančica iz obližnjeg sela, a divovi su vetrenjače. U svojoj priči "Problem" Horhe Luis Borhes se pita šta bi se desilo kad bi deludirani Alonzo u tom svom magnovenju zaista ubio čoveka? Po Borhesu, tri su moguća odgovora na ovaj problem.
Prvi
Ponovo šverc prepelica i grlica: na graničnom prelazu Preševo carinici otkrili 221 prepelicu i 130 grlica i gugutki, koje su odstreljene u Senti! One, na sramotu države, jesu i dalje lovne vrste, ali, zna se da italijanski pucači dolaze da love samo tamo gde su im obezbeđene vabilice, koje zabranjuje i Zakon o lovstvu i potpisana i kod nas ratifikovana Bernska konvencija.
Opet, pre par večeri, vidim dva momka kako šetaju par «stafordskih terijera». Za ogrlicu jednog psa je zakačen povodac, ali dosta dug, tako da ovaj može da ševrda levo-desno, čitavom širinom trotoara, dok drugi uopšte i nema povodac i sasvim slobodno kaska ispred ostala tri člana ekipe. Sami mladići, otprilike, jedva da su punoletni. Hodaju sa nekom posebnom napregom u udovima, onako, skoro osvetnički, i u magnovenju proveravaju da li ih ostali prolaznici posmatraju sa dovoljnom pažnjom. Oko pola sedam je i ne baš hladno, pa su tu ljudi svih dobi: neki razgledaju izloge, neki šetaju sa decom, neki jednostavno žure duž ulice... Nedaleko, jedan policijski pozornik. Hoda, opušteno. Vidi ovu dvojicu sa psima, ali evidentno ne obraća pažnju na njih više, nego na bilo koje druge prolaznike.
U susret sajmu knjiga: što reče Strongman, kocka je bačena, pa, rekoh, da vam ponudim kocku iz svog prevoda ove lubenice: Klajv Ponting „Ekološka istorija sveta“, Odiseja, Beograd 2009
Tokom poslednjih 10.000 godina, ljudske aktivnosti su dovele do velikih promena u svetskim ekosistemima. Širenje naselja i stvaranje polja za gajenje useva ili napasanje stoke, krčenje šuma, te isušivanje močvara i vlažnih staništa, redukovali su staništa gotovo svih vrsta biljaka i životinja. Sistematski lov životinja radi hrane, krzna i drugih proizvoda (i, u mnogim slučajevima, ‘sporta’), drastično je redukovao brojnost mnogih vrsta, a neke doveo do izumiranja. ...
Golub selac
Možda najstrašniji primer masovnog pokolja nije bio onaj bizona, već golubova selaca – to je priča u koju je gotovo nemoguće poverovati. Prvi evropski doseljenici u Severnu Ameriku često su komentarisali ogroman broj plavih i dugorepih, brzih i gracioznih golubova. Jedan od prvih doseljenika u Virdžiniji opisao je:
Zimi je više divljih golubova nego što se to može zamisliti, ja sam viđao neprekinuta jata u vazduhu koja su prolazila po tri ili četiri sata, toliko gusta da su nam zasenila nebo.
Foto: Milan Obradović
Veslam vodama beogradskim već dve decenije (npr, ovde, ovde i ovde) i od tih prvih dana sam sanjao da dobiju neko priznanje, kao potvrdu ekološkog značaja, pa i zaštitu. Vrste koje su bile ugrožene i kojima sam posvećivao posebnu pažnju uključivale su orla belorepana, malog vranca, kao i gaka i malu belu čaplju, koje su se tih godina gnezdile na Ušću.
Shvatajući da je deo priorode, čoveku nije teško da pomogne kako bi i drugi stanari u njegovom okruženju živeli svoj život, jer nikad se ne zna ko će se u kojem obliku zadesiti u nedokučivoj cikličnosti i burnom toku življenja. Ljudska vrsta sebe smatra najinteligentnijom i sebi je dala za parvo da “ uređuje “ prirodu ne vodeći računa o štetnosti korisnog za druge vrste – od insekata, malih životinja, ptica, riba, trava i sitnog rastinja .. do najupečatljivijih primeraka.