Ovih dana svet kao da je poludeo. Temeljito se radikalizovala situacija na Kosovu i tu niko pametan ne može da predvidi nastavak. Američko uterivanje demokratije u Libiji je pored brojnih anonimnih žrtava odnelo i život čuvenog višedecenijskog priijatelja nesvrstane Jugoslavije a kasnije, po inerciji i jednog dela Srba koji se Gadafi-frendli osećaju.
Internetom već kruži šala da ova godina nije dobra za muškarce u suknji za koju je prozvan Dulić koji nije ni autor. Ode Luis, pa Gadafi, ... Boki 13 da se pripazi.
Nije mnogo mirnije bili ni u Beogradu. Brojne sirene policijskih i sanitetskih vozila su građane sve dublje uguravale u osećaj zebnje "nešto opasno se desilo". I jeste. Besprizorna oružana pljačka u po bela dana u kojoj su banditske svinje pucale u policiju i civile je nešto šta smo do sada viđali samo u filmovima.
The architects of our doom
Around their tables sit
And in their thrones of power
Condemn those they've cast adrift
Echoes down the city street
Their harpies laughter rings
Waiting for the curtain call
Oblivious in the wings
"A few light taps upon the pane made him turn to the window. It had begun to snow again. He watched sleepily the flakes, silver and dark, falling obliquely against the lamplight. The time had come for him to set out on his journey westward. Yes, the newspapers were right: snow was general all over Ireland.
Today, Mr. Caesar would be surrounded by a coterie of armed guards in dark glasses. He would probably not be walking around the forum unprotected and in a bed-sheet all by himself. He might not even talk to Messrs. Brutus, Casca, and Tillius directly, but rather have his people set up discussions (especially as the pretext was a petition which Tillius Cimber wanted to conference about on his exiled brother).
15. novembar 2002. Mik je bio u publici i slušao Džoa i Meskalerose kako praše. U jednom trenutku se pridružio Džou na sceni, prvi put posle skoro 20 godina. Na žalost, i poslednji put.
Ko bi rekao da je prošlo već ovoliko godina! A kao da se juče desilo...
Otimanje o Zorana Đinđića ne jenjava. Tokom predizborne kampanje na momente biva još prisutnije. I, po pravilu, ima dnevnopolitički karakter. Jedna od stvari po kojima je prvi demokratski premijer zaista značajan ostaje nekako uvek po strani, a to je njegova doslednost u istinskoj i nesebičnoj borbi za modernu, evropsku Srbiju, ne samo na rečima, i ne kroz nekakvu na brzinu razbuđenu ideologiju.
Uočljivi su pokušaji poređenja s njim, naravno, uglavnom indirektno, da bude jasno da to jeste poređenje, a da istovremeno niko ne može da kaže da se to baš doslovce desilo.