A ako se pitate kakva sad lekcija četiri... i kud se dedoše jedan, dva i tri... sećam se jedne priče o mladiću željnom znanja koji je otišao kod učitelja koji će ga podučiti zenu. Spremao je učiteljevu kuću, okopavao baštu, kuvao i prao, donosio vodu i posle nekoliko nedelja se zapitao kada će početi sa obukom. Posle nekoliko meseci usudio se i rekao: „Učitelju, ja samo spremam kuću, okopavam baštu, kuvam i perem i donosim vodu, a došao sam da učim zen. Kada će moja obuka da počne?“ Učitelj ga je blago pogledao i odgovorio: „Tvoja obuka je odavno počela, samo ti to još nisi shvatio.“

Ili, kako videti 2000 vrsta za što manje para?

Ptičarenje kroz pustinju (Namibija)... Foto (c) The Biggest Twitch

Posle nekog vremena provedenog u muvanju po kako-tako očuvanoj prirodi, ali i betoniranim obalama reka, pa čak i komunalnim deponijama – sve to u potrazi za pticama, počne da vas kopka kako da pronađete još vrsta, koliko ih je uopšte moguće posmatrati za života? Evo kako se stiže do 4000 ili 8000 posmatranih vrsta; ali, kako uopšte stići do prvih 1000 ili 2000?

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Krčkalo se i prepisivalo, dorađivalo i menjalo, na kraju je ispalo nešto što će i dalje da se krčka prepisuje i menja kad se nađe vremena za takve rabote. Pred vama je poduže parče podužeg teksta ali bez politike, bez naših i njihovih, bez šta bi bilo kad bi bilo jer šta god da bude njima će da bude bolje a narodu...

Imamo u turšiji i mnogo težeg štiva ali pored svakodnevice kome je više do drama i crnih misli. Pošto mi slike beže ovde po tekstu ko đavo da ih juri, počinjemo sa retkim redovima i bez slika...

Planinsko područje Cholomontas, centralni Halkidiki (foto Wikimedia Commons)

Razmišljao sam o ovom blogu proletos, ali su me poplave bacile u depresiju i stvorile utisak da je sasvim besmisleno ma kome opisivati gde da posmatra ptice u Grčkoj. Možda i jeste. Ipak, neki moji prijatelji su baš u tu oblast otišli, pa se već i vratili, a sve bez informacija gde da tamo traže ptice, pa ću pokušati da to sada donekle ispravim.

A certain level of aggression is essential to the game of rugby league, particularly in defence and particularly in the middle of the field, where the big boys collide.

Rugby league is, in many ways, a combat contact team sport. The collision and tackle aspect of the game is a form of wrestling and, let’s face it, only a few scary people are able to compete in any form of combat without first setting an aggressive mindset.

There’s nothing wrong with a rugby league tackler facing up to his opponent with the desire to hurt him and there’s equally nothing wrong with a trainer

 

   No complain, no explain. Maybe this's just not your game, maybe another'll be the same. No complain, no explain. That's just nature of the game, no one promised you fair-play. So, get out, or stay and play. They will come anyway