Danas sam učinio nezamislivo. Strah me je da vam priznam. Budite nežni prema meni. Cenite moju iskrenost.
Jeste li spremni za surovu istinu?
Potpisao sam radikalsku peticiju "Stop haškoj tiraniji".
Nisam kriv. Kriva je Sonja Biserko.
Evo kako se to desilo.
Krenuo sam na akciju Inicijative mladih "Marš fašizmu marš!", ali su me u toj nameri sprečili moji drugari Zara, Energy, Legend, Diesel, Levis, Swarovski i piratski DVD-ovi. I kada su me moji drugari najzad pustili iz čvrstog prijateljskog zagrljaja, akcija je već bila završena.
Osvrnem se oko sebe da proverim da se neki mladić sa inicijativom nije zagubio i ugledam fontanu u kojoj bi mogao da ohladim svoju usijanu kreditnu karticu. Pored fontane radikalski štand "Stop haškoj tiraniji".
Gledam ja njih. Gledaju oni mene.
Smešim se ja njima. Smeše se oni meni.
Priđem ja njima. Oni otkopčaju šlic.
Dobro, nije baš tako bilo, već su mi ponudili olovčicu da potpišem peticiju.
Ja kud ću, šta ću, potpišem, jer ipak posle presude vukovarskoj trojki ni "mi" više ne volimo Haški tribunal. Lepo je rekla Sonja Biserko da je presuda skandalozna i da Haški tribunal ima tendenciju da amnestira JNA, kako bi Srbiji olakšao gubitak Kosova. U prevodu Haški tribunal je sranje, a to su nam radikali govorili već godina. Ko nam je kriv što ih ne slušamo.
U Srbiji postoji tendencija da je sve iskrivljeno i izvitopereno, tako da ova tendencija da nevladine organizacije postaju radikalske ne treba da nas iznenadi. Naravno čitava priča ima i drugu stranu.
Nakon tog slavnog potpisivanja peticije, krenuo sam kući da odložim kesetine i na jednom zidu vidim divne plakate. Na njima poruke: Kad neko plače ja ne zatvaram oči; Kad neko pati ja ne ćutim; Kad nekog tuku ja ne okrećem glavu. Skroz sam se oduševio, prišao bliže da vidim ko je autor ovih divnih, fantastičnih plakata. Ali kao što sam naučio da je u ugovorima najveće zlo ispisano sitnim slovima, tako je i ovde bio slučaj. Pisalo je Kosovo je Srbija - Aktivni centar.
Skinuo sam naočare. Dobro obrisao i opet stavio. I dalje je pisalo Kosovo je Srbija. Usledila je provala psovku, kojih bi se i Petar Luković postideo.
Kada sam izbacio sav bes iz sebe, shvatio sam da su se oni i njihove nevladine organizacije ispeglali, umili i obukli novo odele, umotali u toleranciju i političku korektnost, ili je možda u našem jeziku reč neko dobila novo značenje? Neko = Srbi. Da se ne lažemo, ovi plakati imaju jedino značenje: Kad Srbi plaču ja ne zatvaram oči; Kad Srbi pate ja ne ćutim; Kad Srbe tuku ja ne okrećem glavu; Kad Albance prevoze hladnjačama ja regulišem saobraćaj.
Ono što me zabrinjava jeste da su njihove nevladine organizacije nešto naučile i sve su uspešnije, dok "naše" izgleda nisu naučile ništa i sve su gore.
A o uludo potrošenom novcu neću ni da govorim.
Predrag M. Azdejković