“2050. godine niko se neće sećati tračeva o Majklu Džeksonu, ali će ljudi i dalje slušati njegovu muziku” – piše jedan fan na sajtu CNN-a. Možda ste i sami primetili da je taj proces već počeo – na vest o Džeksonovoj smrti, kod mnogih od nas je slika “Wacko Jacko-a” istog časa počela da bledi, a žalili smo za mladićem iz faze “Thriller-a” ili možda čak dečkićem iz Jackson Five. Možda smo ih, već odavno, razdvojili u svojoj glavi, kao da su u pitanju dve sasvim različite osobe.
Davno pre nego što je plastičnim operacijama pokušao da izbriše razliku izmedju belaca i crnca (a kasnije izgleda i muškarca i žene), Majkl Džekson je to postigao svojom muzikom, i postao deo naših života, čak i ako nismo bili “aktivni” fanovi. Nismo morali da kupujemo njegove albume da bismo, 1980-ih, znali na desetine pesama napamet. Ritam i energija njegovih pesama bili su zarazni, uz njih smo, svesno ili nesvesno, pevali glasnije, kuckali prstima, udarali petama, koračali energičnije... možda smo i igrali (javno ili tajno...) Njegovi video spotovi bili su interesantni i onima koji nisu obožavaoci Majklove vrste popa. Tako je bilo širom sveta, i taj talenat je danas, kada ga više nema, uspeo da u drugi plan potisne sve ostale aspekte njegovog života.
I kad se veseli mladić pretvorio u tužnu, zastrašujuću kreaturu, stvorenje koje kao da je bilo maska bez ikakvog života unutra, praćeno mučnim optužbama i glasinama u koje je bilo teško ne poverovati, i kada poslednji album nije bio posebno uspešan, i kada je jedan od najpopularnijih muzičara svih vremena bio jedan od najusamljenijih ljudi na planeti, fanovi ga nisu napustili. Mnogi su uspevali da razdvoje Džeksona – muzičara, od Džeksona – bizarne persone, o čemu svedoči ogromno interesovanje za njegove povratničke koncerte. Ali ako smo i mislili da je pevačeva zvezda odavno zašla, pogledajmo samo potrese bez presedana koje je vest o njegovoj smrti izazvala na Internetu, Tviteru i blogosferi (da i ne govorimo o satima i satima specijalnog programa u informativnim emisijama na američkoj televiziji protekla tri dana).
Sajt TMZ koji je prvi javio vest o pevačevoj smrti, i Internet stranica Los Andjeles Tajmsa, koji su prvi potvrdili tu vest, “padali” su više puta. CNN je zabeležio petostruki porast saobraćaja i posetilaca za samo jedan sat, a vest o Majklu Džeksonu je u tom satu pročitalo 20 miliona ljudi. (Blogeri iz Irana nisu uspevali da šalju svoje poruke preko Tvitera zbog postova o Majklu). Na Vikipediji je za manje od 24 sata više od 500 puta menjan tekst o njemu. U moru poruka žalosti i uspomena mogu se, naravno, pročitati i stavovi boraca protiv pedofilije, njenih žrtava, ili prosto trezvenih ljudi koji ne dozvoljavaju sebi da budu sentimentalni i zaborave neke činjenice, onih koji smatraju da smrt ne donosi automatski oproštaj od grehova, i koji su zgroženi zbog “kolektivne amnezije”.
Jedan komentar na MSNBC-u primećuje da će kasnije doći vreme za kritičku distancu, i pravljenje balansa izmedju Majklove slave i zasluga, i dela koja mu ne služe na čast. “Sada nije vreme za to”. Pa opet, dok su američki mediji prvog dana akcenat stavili na muzičko nasledje, izjave fanova i Džeksonovih prijatelja, danas već gledamo priče o zloupotrebi lekova na recept, autopsiji, pravnim komplikacijama, testamentu, finansijskim problemima organizatora njegovih koncerata, dugovima samog pevača... Narednih dana ćemo saznati verovatno više nego što smo ikada želeli da znamo o Majklu, a onda će se svet polako okrenuti nekoj drugoj priči. Možda će se naknadno utvrditi i puna istina o tome šta se dešavalo iza zidova ranča Neverland. Ali 2050, ako je u pravu fan sa početka ovog posta, od svih tih priča ostaće samo pesme ...