Pa, šta ja mogu što motika više nije penkalo. Penkalo za zemlju. Izvukli su hemiju iz njega, tretiraju zeleno, a onda ošpartaju redove, kao puste dušu zemlji, i milina…nigde travke, korova - gorušice, slatkovine, sirka…Šezdesetih i sedamdestih godina prošlog veka motika je bila veoma popularna alatka. Motikom su mnogi izgradili domove, školovali decu, odlazili na more, obezbeđivali ogrev za zimu…Motika je zbližavala, za vreme motikanja, vezivala za večnost. Jedva se čekalo da se izađe iz reda, zalegne u hladovinu, popije malo vode, prezalogaji slanine, sira i mladog luka, nežno obriše znoj sa čela, prepusti maštarijama...
Dugački redovi tek izniklog kukuruza…čuje se “tup, tup, tuuup, tup…“ I tako ko zna koliko puta dok se ne istera red, dok ne izbije sav znoj koji se skupljao negde ispod kože da zajedno sa suncem i prašinom provocira mirnu šetnju vojvođanskim lenijama.
Sećam se daje najviše sezonaca dolazilo iz zapadne Srbije, okolina Loznice i Krupnja. Bilo je i domaćih kad su videli da to nije sramota. Dolazilo je i mlado i staro, žensko i muško, čitave porodice …da sa tridesetak dnevnica čistih para kupe šećer, ulje, brašno, so... kravu, kozu, ovcu, poprave trošne kućerke, uvećaju posed...mladi pripreme za udaju il’ ženidbu. Kopnja je bila osnovni posao, najprostiji, oni malo vičniji i jači, radili su složenije i odgovornije - zalivanje, džakiranje, zidanje kamara i stogova od slame i sena. Motika je, za svaki slučaj, bila u rezervi, otkivena i naoštrena, potopljena u kab’o vode, da ne rasuši, spremna za životnu borbu, za opstanak kukuruza i čoveka.
Nema hleba bez motike. To je uglavno značilo da se u sve što se radi mora uložiti sopstvenog turda i energije, maksimalno angažovanje, da se povereni posao uradi savesno i kvalitetno…tek onda će se osetiti važnost, korist, lični značaj pojedinca u društvu, porodici, kafani, na ulici… Moraš biti velemajstor u plivanju ravnicom, zaveslaj levo, pa desno, onda kroz sredinu, između dve biljčice…u istom trenutku moraš da znaš koje ostaviti, od kojih će drugi imati posla u zaokruživanju biologije i čoveka; prepoznati korov, štetočinu, zaperak, parazit.. .i odstraniti ih. I tako iz dana u dan.
- Juu, kod mene nema zaperaka - kao jada se Zaga.
- Ne bi ni kod mene da sam bila u ladovini bagremića - viče postarija Mika.
- Nisam ti ja kriva, što tvoj znoj ne miriše.
- Neće ni tvoj dugo čim izađe iz bagremara.
Zaga i Milan, iako su zajedno odrasli, došli su u ravnu Bačku da se spanđaju, jednostavno im nije išlo u rodnom kraju i ostali su ovde da žive. Spojila ih motika. Dugački redovi dali su im snagu i šansu da progovore o onome što ih je mučilo čuvajući ovce, što se završavalo na tužnim pogledima, nedokučivim plotovima i strogošću roditelja i rodbine. Svega su ih oslobodili magični redovi i udari motike u upeklu koru zemlje, dajući život biljkama, davali su nadu sebi. Nema ljubavi bez motike. Na žalost nemaju potomke. Kako jednom Milan reče, “izgorelo se, ali ne žalimo, zavrnu nas prevelika želja.“ Dugo su razmišljali da usvoje dete, ali oteglo se zidanje kuće, stigle godine i odustali - “šta će deca sa nama matorima.“
Nije mi vrana pamet popila - znao je da kaže Milojko, odgovarajući na poziv da se posle ručka, skoro redovno je bio pasulj, pridruži igračima ajnca. Znao je da nekolicina starijih zemljaka navlači mlađe i naivnije da se „obogate„ na brzinu. Redovnio su gubili nedeljne zarade, neki su se vraćali kući bez ičega, a pojedinci su ostajali i duže na kopanju ne bi li išta odneli roditeljima koji su odvojili i poslednji dinar za njihov odlazak u bogatu vojvođansku ravnicu. Ostajali su sa nadom i verom u jedinca, jedinku, u njihovu budućnost. Verujući u ljudsku čistotu, neiskvarenost, u čvrstih deset prstiju, skromna usta. Verujući da može bolje od onoga što im se nudi.
Većina je ukapirala da bez motike nema hleba. Ni ljubavi.