Pripadnici većine retko kad razmišljaju kako žive i kako se osećaju manjinske grupe u društvu u kome pravila diktira većina. A kada i razmišljaju retko kad obraćaju pažnju na negativna osećanja i odbacuju ih kao preterana. Nije redak slučaj kad većina trenira strogoću prema manjini, toga smo se u Srbiji makar nagledali. Najveći problem svakako jeste kada većina počinje da guši manjine i od homoseksualaca pravi heteroseksualce, od Hrvata, Bošnjaka, Mađara... pravi Srbe, od katolika, muslimana, ateista... pravi pravoslavce. Trenutno u Srbiji imamo suptilno pokrštavanje i nametanje pravoslavne vere.
U poslednje vreme smo svedoci kako je korišćenje datuma izašlo iz mode, te se umesto njih koriste veliki i mali pravoslavni praznici. Tako možemo da čujemo od raznih političara kako je, na primer, južnokorejska kompanija za proizvodnju auto-delova „Jura" do Preobraženja zaposlila nekoliko stotina radnika, da će se određeni zakoni doneti do ko zna već kog pravoslavnog praznika. Političari očigledno misle da svi građani Republike Srbije, bez obzira na verski identitet, znaju kada su ti pravoslavni praznici. To mišljenje dele i mediji, jer ne prevode te informacije za nas sa jeftinijim kartama. Mada to i ne čudi jer na tim istim medijima često možemo da čujemo da se lepo vreme očekuje sve do Đurđevdana. Da li je došlo vreme da uskoro, bez obzira da li smo katolici, muslimani, ateisti, jogi letači, nećemo moći da pratimo vesti i vremensku prognozu ako u kući nemamo pravoslavni kalendar?
Naši političari možda nisu završili osnovnu školu, ali večernji kurs veronauke svakako jesu. Oni su danas naši najveći vernici i ne propuštaju priliku da se krste, ljube ikone, popovske ruke i razmeću svojim poznavanjem pravoslavnog kalendara i običaja. Još malo pa će umesto zakona i ustava da citiraju Bibliju, što bi bio vrhunac njihovog političko-marketinškog licemerja. Ali, zašto oni to rade? Najverovatnije im je neko rekao da se narod pali na vernike, te su oni počeli masovno da se uvlače glasačkom telu. Voleo bih da upoznam one koji misle da su političari iskreni vernici i da tu nema trunke političkog marketinga!
Posebno su mi interesantni kada se grupno okupe u nekom hramu, poređaju se po debljini i krenu da pomeraju usne kao da znaju molitvu, dok im vreo vosak kaplje po grešnim prstima. Često im se desi da se obrukaju, jer ih Ministarstvo vera nije dobro pripremilo. Već je postao legendaran slučaj kada je premijer Deda Mraz odbio naforu (osveštani lebac za one koji ne znaju) rečima „neka hvala, malopre sam doručkovao", da bi se kasnije predomislio i tražio jedan griz. Ono što me brine jeste poruka koja se takvim grupnim političkim molitvama pred kamerama šalje javnosti. Poruka da je Srpska pravoslavna crkva glavni društveni faktor i da su sveštenici iznad svetovnih zakona. Ako se predsednik pokloni i poljubi ruku patrijarhu pred kamerama, da li je to poruka da je on patrijarhov sluga, odnosno da je patrijarh glava Srbije?
Ono što zabrinjava jeste da je Srpska pravoslavna crkva ušla u sve pore društva i u sve državne institucije. Sveštenici su članovi RRA i raznih nekih komisija, na svim državnim dešavanjima sveštenici su u prvom redu, crkva je jako bliska sa Vojskom Srbije, ušetala je u osnovne i srednje škole, oslobođena je poreza i fiskalnih kasa, sveštenicima država uplaćuje zdravstveno i penziono osiguranje... i sve bih to mogao da preživim, ali njima to nije dovoljno.
Skoro sve političke partije imaju svoju partijsku slavu, ogroman broj opština i gradova ima svoju opštinsku i gradsku slavu, organizacije i ustanove imaju svoju slavu, prostorije državnih i partijskih organizacija se osveštavaju... I sve je to divno i krasno, ali moram da se zapitam da li smo mi ostali dobrodošli? Ako opština ili grad ima svoju slavu, da li to znači da neko ko nije pravoslavac može da postane predsednik opštine, odnosno gradonačelnik? Naravno da ne može.
Pored gradova, opština, sela, mesnih zajednica, slave imaju medicinari, pekari, ribari, škole... Samo prostitutke još uvek nemaju svoju slavu. Ali da se vratimo na školsku slavu. U Utisku nedelje Muamer Zukorlić je spomenuo kako je nekorektno da muslimanska deca moraju da slave školsku slavu Svetog Savu. Usledio je odgovor da to nema nikakve veze sa pravoslavljem, već da je to ima veze sa školstvom, obrazovanjem i da je Sveti Sava bio prosvetitelj?! Terati nepravoslavnu decu da slave i obeležavaju školsku slavu Svetog Savu je najčistiji primer pokrštavanja koje je na delu u Srbiji. Ne bih imao ništa protiv da je u pitanju školski praznik Rastko Nemanjić, ali je u pitanju slava (tradicija koju imaju samo pravoslavni Srbi) i u pitanju je pravoslavni svetac. Na sve to treba dodati da sva deca te nedelje moraju da crtaju Svetog Savu! Mnogi u tome ne vide nikakav problem, jer retko kad obraćaju pažnju na manjinske grupe, ali ima i onih koji vide, ali se zlobno naslađuju kako se vrši nepravda nad manjinom.
Često nas slažu da živimo u sekularnoj državi gde su crkva i država odvojene. Pravoslavna crkva nije odvojena od države već je njen sastavni deo. Ali, da li je politička moć Srpske pravoslavne crkve toliko velika i kako je došlo do toga da se ona za sve pita? Na popisu iz 2002. godine 95 odsto građana se izjasnilo kao vernici, odnosno 85 odsto su pravoslavci. Zbog tog procenta danas imamo situaciju kakvu imamo. Mnogi su zloupotrebljavali ove brojke da bi se dočepali moći i u tome su uspeli. Nažalost, na tom popisu sam se izjasnio kao pravoslavac, što sebi nikada neću oprostiti. Sledeći popis će biti 2011. godine, tako da ću imati priliku da tu grešku ispravim.
Objavljeno 25.08.2010. E-novine
Predrag M. Azdejković