Jednog jutra dok je na pisaćoj mašini završavao svoj doktorat „Kako sam odbranio magistarski rad na temu 'Razvoj modela reinženjeringa procesa održavanja voznih sredstava železničko transportnih preduzeća'", stiglo mu je jedno mirišljavo pismo. Pomirisao ga je i mnogo se obradovao.
„Lavanda, sigurno mi opet Voja piše" - reče glasno, ali kad je video da dolazi iz zatvora, „A možda je i Legija".
Cepao je koverat i imao šta da vidi:
Dragi čika Veljo,
Nismo imali kome da se obratimo, jer su nam svi okrenuli leđa. Zato smo odlučili da vi, kao veliki domaćin, veliki Srbin i veliki otac petoro dece, jedini možete da razumete našu muku. Mada mogu da nas razumeju i Vojislav Koštunica, Dragan Marković Palma, Amfilohije Radović, Slobodan Antonić, Đorđe Vukadinović, Ivana Žigon, Jovan Marić, Aleksandra Janković i mnogi, mnogi drugi, ali ste nam vi posebno simpatični.
Kao roditelj sigurno znate da je deci potrebno mleko da bi rasla. Zato smo mi, da bi što više porasli i postali junaci i nepobedivi srpski vitezovi, pili po pet litara mleka dnevno. Ali zbog nestašice mleka, koju je izazvao ovaj izdajnički režim Borisa Tadić, kako bi oslabio srpsku omladine da ne bi bila u stanju da brani našu svetu zemlju Kosovo i Metohiju i da se usprotivi okupaciji NATO pakta i Evropske unije, mi smo upali u narkomansku krizu. Vi sigurno ne znate šta jadnoj deci može da uradi nestašica mleka. A mi vam kažemo da ne želite ni da znate. Te muke i strahote kroz koje smo mi prolazili ne želimo ni našim najgorim neprijateljima, osim Albancima, Muslimanima, Mađarima, Hrvatima, Albancima, Amerikancima, Nemcima, Francuzima, Austrijancima, Englezima... Jevrejima, Romima, pederima, masonima, sektašima... NVO sektoru, Vatikanu, Evopskoj uniji, NATO paktu, Mensi i naravno Ivanu Klajnu.
Tako pomućenog uma, ovi pederi su nas izazivali, kao bika crvenom maramom, tako da smo pukli i napravili sranje. Sve je to čika Veljo zbog nestašice mleka. Da smo imali mleko, pa makar i ono u prahu, sve ovo se ne bi dogodilo. Mi stvarno nemamo ništa protiv pedera, sve dok to rade u svoja četiri zida. Vidite, ovde u zatvoru ima četiri zida. I, kako da vam kažemo... Pomagajte čika Veljo, ovo više ne može da se izdrži. Em i dalje nemamo mleko, em sad ova četiri zida. Spašavajte nas čika Veljo, ima da izginemo.
Mi se nadamo da ćete naći načina da nam pomognete.
Iskreno vaša,
Srpska deca.
Velimir Ilić je plakao kao kiša, dok je čitao ovo potresno pismo. Svo se mastilo sa pisma skinulo od tih suza. Curelo je iz njegovog oka više nego iz klima uređaja.
Velja nije želeo da gubi vreme. Ostavio je svoj doktorat po strani i krenuo u akciju da spasi ove nevine sužnje režima Borisa Tadića. Preko veze je uspeo da nabavi oko 500 litara mleka, da im dopremi u zatvor, ali nije znao kako da ih spasi od četiri zida?
Zahtevao je da se sužnji puste na slobodu, slao im kašike da kupaju tunel, gledao Bekstvo iz Šošenka, ali ništa nije pomagalo. Na kraju je odlučio da je pametno da im smanji bol dok ne nađe rešenje kako da ih oslobodi. Opet je preko veze iz robnih rezervi Srbije nabavio oko 5 litara vazela. Obukao je svoje crveno dedamrazovsko odelo i uputio se u zatvor. Kad su ga videli, sužnji su se toliko obradovali, više poklonima nego njemu, ali je to kod Velje izazvalo tako jake emocije, da je odlučio da se s njima solidariše i ostane u zatvoru. Svojevoljno.
Predrag M. Azdejković
www.azdejkovic.com
I poklon fotomontaža: