Znate, mnogo volim koktele, prijeme i ostala društvena dešavanja. Mislim, da budem iskren, volim sve gde ima da se jede i pije za džabe. Još ako ima paparaca da me slikaju za neke novine, pa šta ima lepše od toga? Ali moram da primetim da je kriza baš udarila. Odeš tako na neko modno dešavanje, a oni te ponude rol viršalama iz neke trećerazredne pekare, a dimljeni losos i kavijar su odavno nestali sa srpskih prijema. Ili mene na takve još uvek ne zovu (dočepaću se ja Belog dvora, kad tad).
Tako, bez kavijara i dimljenog lososa, je bilo i sinoć u hotelu „Kontinental" na proslavi dvadesetog rođendana magazina „Vreme". Ali, uprkos tom velikom i neoprostivom nedostatku, meni je bilo srce puno sreće i zadovoljstva. Sinoćni rođendan je dokaz kako svi prijatelji i neprijatelji, suprotstavljene političke struje, različiti finansijski interesi, NUNS i UNS, prva, druga... sedamnaesta Srbija, strejt, gej, bi, trans, svi mogu da se druže i zabavljaju, kad ima hrane i pića za džabe.
Mišković ćaska sa drugarima u levom ćošku, preko puta njega Žene u crnom mu se smeškaju i mašu, dok se Boris Tadić u sredini pravi da ga ne poznaje. Ja leđa o leđa sa Vukom Jeremićem, ali sam više opčinjen kockicama od bele čokolade. Trpam u alava usta malo bajadere, malo bele kockice, malo pršute, malo pite od mesa i razmišljam koliko ću sati morati da trčim u teretani da potrošim sve ove kalorije. Malo belog vina, malo soka, malo viljamovke. Uprkos svom tom alkoholu, primetio sam kad je pored mene prošao Đorđe Vukadinović i mnogo sam se obradovao, jer sam se ponadao da je poveo svog dragog Slobodana Antonića, ali na moju veliku žalost on je ostao kod kuće da piše novu kolumnu.
I onda sam drmnuo još jednu viljamovku i sve oko mene je postalo... zanimljivo.
Na bini je džez orkestar ružičastih slonova svirao hit „Novčanice", dok je Mišković go trčkarao po sali i iz velikog džaka bacao dolare i evre. Žene u crnom su zadigle suknje i počele da trče za njim i skupljaju novčanice i uzvikuju svoje parole: „Stop kapitalizmu i eksploataciji radnika", „Solidarno protiv fašizma", „Albanke su naše sestre"... Jelena Trivan je prišla velikom ogledalu i počela da se ljubi sa svojim odrazom u njemu. Nataša je jahala Vuka i bičevala ga po nevaljaloj guzi, dok je Teofil Pančić dubinski prao kosu sa suzama Sonje Liht. Teofil je taman stavio šampon za farbanu kosu i počeo da trlja, kad je Sonja Biserko kidnapovala imenjakinju Liht i krenula da je kotrlja po sali oko Marka Karadžića i Svetozara Čiplića koji su igrali taj tango smrti. Nenad Čanak je vitlao svojim štapom i pokušavao da razjuri napaljene sve mlađe i mlađe obožavateljke, koje su na njega bacale svoje haltere, bruseve i gaćice. Zoran Janković je štitio svoje građane dok su NVO aktivisti klečali i lizali mu stopala. Novinari „Vremena" su sa šeširima u rukama išli okolo i prosili: Udelite dobri bogati ljudi, nama osiromašenima". Dobri bogati ljudi su ih gađali osiromašenim uranijumom.
Iz džepa sam izvadio svoj veliki i debeli kolac i krenuo salom da lovim fashion feekove i da ih nabijam na moj veliki i debeli kolac. Ubrzo na njemu više nije bilo mesta. Previše je freekova na ovakvim dešavanjima. I onda se na vratima pojavio on. On u uniformi SS odreda. On, poznatiji kao Đilas. Nauljene i zalizane zlatne kose. Zašto si se vratio, kad svi znamo da si bio pet minuta i pobegao pre nego što je Tadić došao. Tadić je skinuo svoj sako, dok mu je Krle navlačio bokserske rukavice. Spremali su se za dvoboj. Ali sam se umešao i rekao:
„Druže moj, Borise moj, dozvoli mi da sredim ovog SS nezgrapno građenog zalizanka".
Boris ništa nije rekao samo je klimnuo glavom. Iz svog džepa izvukao čipkanu maramicu sa svojim inicijalima i njom zamahao u znak početka dvoboja.
Prišao sam Đilasu i pogledao u crvene oči i iz sveg glasa zavrištao: „Mrš, u svoja četiri zida, svinjo fašistička", i polio ga belim vinom koje sam držao u ruci.
Na očigled svih, Đilas je počeo da vrišti i da se topi. Za svega nekoliko sekundi od njega je ostala samo SS uniforma. Svi okupljeni su počeli da mi tapšu i da skandiraju moje ime. Ali kao što obično biva u horor filmovima, zlikovac uvek nekako oživi. Tako je i ovoga puta bilo, ali sam ja već bio na zadnjem sedištu taksija i na putu kući.
A danas me baš nešto boli glava.
Predrag M. Azdejković
www.azdejkovic.com