- Skinuo si me sa liste?
- Skinuo sam te.
- Zašto?
- Zato što mi nisi potrebna.
- Nisam ti prijatelj?
- Ne. Nisi mi potrebna.
- Kako to misliš... nisam ti potrebna?
- Tako. Lepo. Tamo mi nisi potrebna.
- A... inače sam ti... potrebna?
- Inače si mi jako potrebna.
To je bio taj trenutak u 2010. kada sam shvatila da je moj sin ozbiljan tinejdžer. Skidanje sa liste fejsbuk prijatelja sam malo propatila. Zapravo, ta rečenica "nisi mi potrebna" prilično je ujedala. Pokušala sam to da posmatram kao dobru i neophodnu evoluciju, kao ono kad mu više nisam bila potrebna za brisanje guze. Nije baš išlo. Onda sam odlučila da se češće setim poslednje rečenice. Posle sam dobila i magnet, za utehu.
Mnogi roditelji kojima se to dogodilo razvili su različite sisteme za "praćenje" dešavanja na fejsu. Obično su to lažni identiteti. Ono: napraviš lažni profil i ubaciš se na listu i onda komuniciraš sa svojim detetom kao neki fb friend. Ili samo ćutiš i pratiš. Nisam želela da potcenjujem inteligenciju svog deteta. Dakle, nemam lažni identitet. Nikada nisam upalila njegov kompjuter, nikada nisam pogledala njegov telefon. Trudim se da ne radim ništa od onoga što ne bih volela da neko meni radi, ili da mi je radio kada sam imala 13.
Ali pre neki dan dobijem sms sledeće sadržine:
"Ti znaš da ja nisam špijun. Okej, nisam često špijun. Ne bih ni sada bila špijun, ali sam se zabrinula za požar u tvojoj kući."
"Požar?"
"Da li je sve ok?"
"Da. Osim ako nam se ne razlikuju definicije požara."
"Požar, od torte."
"Požar od torte? Pričamo u nekim šiframa koje meni nisu poznate?"
"Jesi li imala požar u kući?"
"Nisam."
"Čekaj da ti prekucam nešto."
Moja drugarica mi javlja da sam imala požar u kući. Okej. Čekam. Stiže sms.
“Recept za pravljenje torte mog brata:
Sastojci (bukvalno):
-pola kile brašna
-pola kile šećera
-100 čokoladica najlepše želje
-i još dosta toga.
Postupak:
-uzeti plastičnu posudu, natrpati sve sastojke u nju i mešati dugo.
-plastičnu posudu staviti na ringlu i uključiti na 9
-kada plastična posuda izgori i pukne zvati brata (mene) da to očisti
-ne reći šta se desilo ćaletu ni kevi”
"To je Luka pisao?"
"Aha. Na fejsu. Ja bacila pogled. Mislim, nisam špijun, to ti je jasno, nego me je zanimalo nešto drugo pa videh ovo. Je li sve u redu?"
"Jeste. Očigledno im nisam potrebna ni da ugasim požar."
Raznim okolnim "radnjama" saznala sam sledeće:
Moj mlađi sin je zaista pravio tortu, u opisanom postupku.
Moj stariji sin je o tom događaju, ipak, obavestio muškog roditelja.
Muški roditelj je razgovarao sa mlađim i starijim sinom, ozbiljno.
Sva tri muškarca smatrala su da je bolje da ja to ne znam.
- Znaš li da sam ja do sada živeo u dva milenijuma, dva veka i tri decenije - a imam samo 13 i po godina?
- Ponovi.
- Ma ozbiljno! Ja sam rođen 1997. Sad je 2011. Upravo je počela treća decenija u kojoj živim. Ovo oko milenijuma i vekova ti je, valjda, jasno.
Sa 13 godina ja nisam imala toliko iskustvo. I danas mi je nejasno kako je moj otac, inače često odsutan od kuće, znao baš sve šta mi se događa u životu. Nije bilo mobilnih. Nije bilo fejsa. A doživljavala sam ga kao živi skener. Sa majkom sam delila neke informacije. Sa njim nisam skoro ništa. On je, ipak, znao sve. Da li to znači da me nije pratio ili da ja nisam provaljivala da je to na neki način radio? Ili je blefirao? Ili me je, jednostavno, poznavao?