super je kako se nama iz pomešanih životnih priča, skrivenima iza starih imena, zbilja ponekad razbija u lice sa svim svojim budalizmima. može se mnogo toga reći o upravi institucije koja dozvoljava mladima za ljudska prava da lepe plakate o dobrosusedskoj saradnji sa kosovom i o zločinačkoj vladi izraela koja sistematski ubija palestince dok srbija to podržava, već uvežbana u kršenju ljudskih prava. ali lako je pričati o skupini ljudi, a teže o konkretnim ljudima koji su temelj takvih institucija. .
Slika 1
Kod neke opičene žene koja je, valjda, dozvolila ovima iz Mladih za ljudska prava da lepe plakate o dobrosusedskoj saradnji sa Kosovom i o zločinačkoj vladi Izraela koja sistematski ubija Palestince dok Srbija to podržava. Žena ima neku funkciju, ove nižerangirane šalteruše su me poslale kod nje jer sam se bunila što moram da se izjašnjavam po nacionalnosti (jer ne moram, to je Ustavom zabranjeno).
- Oprostite, je l’ ja moram da se izjasnim po ovom pitanju?
Zaustila je da kazni bezobrazlukom moju očiglednu smušenost kad je krajičkom oka opazila popunjenu rubriku na naličju papira. Lice joj se čudovišno menjalo crtu po crtu, osmeha bizarno nategnutog kao da je grizla obraze u zubima, i ponudila mi je da sednem klateći se na ivici stolice kao da se uzdržavala da me ne uhvati za čelo i pita da li sam bolesna. Pričala mi je polako kako pričaju strancima i maloumnima, a onda mi pojašnjavala da ih ti iz Zavoda teraju da daju upitnike svima, naglašavajući reč svima sa nekom slašću.
- Ali nikad ne bih pogodila.
Ćutala sam. Možda mi se učinilo da je to rekla. Mora da mi se učinilo, slabo sam spavala prošle noći. Nastavila je dalje, ponavljajući sve one što je već rekla. Ta prividno prijatna kurtoazija mi je postajala zamorna, ali ubrzo se zavalila u fotelju zaćutavši. Lomila je isprepletane prste koji su krckali pod pritiskom, razbijajući neprijatnu tišinu. Još jednom se osmehnula, široko i poverljivo kao da pravi zaključak svog uigranog izlaganja.
- Nije to nikakva diskriminacija.
Bila sam previše troma i smlavljena umorom da bih pokazala iznenadjenost time što je mislila da je razlog moje posete. Ah, u tom grmu je ležao zec; otuda je dolazila sva finoća gospodje. Od onog reda na papiru. Navukla sam kaput a ona mi se osmehnula spremno. Uzvratila sam joj osmehom.
-Do vidjenja.
Psovala sam u sebi. Činjenica da je ta šalterska kretenuša našla za shodno da bude snishodljiva prema meni isključivo zbog jednog pišljivog reda na papiru me je razbesnela jer sumnjam da bi bila pristojna prema meni koliko je bila da sam napisala nešto ovdašnje. Možda bih bila srećna da je bila podjednako reska i osorna prema meni koliko je prema drugima jer ova izveštačena ušećerenost mi je ostavila gorak osećaj u ustima.
Slika 2
Sa Sn-om (Sn=samoproklamovani nacista) u Studentskom parku.
Likovao je par trenutaka, a onda smo sedeli i ćutali pijuckajući pivo. Krenuli smo pripiti kroz knez i nagovarao me je da vučemo za nos nekog bubuljičavca što deli letke.
-Imam ispit.
-Jebeš ispit.
-Jebaće tebi mater ovi iz obraza kad te vide sa mnom. Kad ti prenesem jevrejštinu...
-Tiću, sedi.
Gurnuo me je na klupicu na žardinjeri i sedeli smo čekajući da nam pridje deran u prljavoj vind-jakni i raspalim najki patikama. Sn se pravio da pažljivo sluša njegovo izlaganje o čestitkama, a ja sam se pridržavala za klupu pripita (prilično sam osetljiva na alkohol).
-Dodjavola; rekao je Sn zabrinutog lica.
Deran se uplašio gledajući ga brižnog.
-Šta?
-To ide deci?
-Naravno.
-Beloj deci?
-Molim?
-Je l’ to ide beloj srpskoj deci? Neću da dajem pare ciganima.
Deran se malo zbunio, a onda je prešao preko toga kao da ništa nije čuo. Mleo je opet o tome koliko čestitke koštaju, ali ga je Sn presekao monologom o osnovama suprematizma i pričama o novcu kojeg Romi kradu od Belih ljudi preko socijalnih službi, optužbi za diskriminaciju, kao i čestitki za decu u Tiršovoj. Bilo mi je žao klinca koji ga je slušao nepodeljene pažnje i prekinula sam Sn-a.
-Ne slušaj ga, on je nacoš.
Deran nije ni trepnuo.
Sn mi je, pak, uvredjen jer sam ga sasekla u govorničkom zanosu, promrmljao par uvreda kroz zube.
-Ješovanko.
Deran je razrogačio oči kao da je upravo prisustvovao saobraćajki i obratio mi se smrtno ozbiljnim glasom.
-A ti si Jevrejka?
Slika 3
Vračarski plato, Karađorđev park
-Ej ti.
Gospode. Da ima Boga, postojao bi deseti krug pakla samo za ljude koji dele letke. Jedan od tih nesrećnika mi je preprečio put i uhvatio me za rame tupeći nešto crnogorskim/hercegovačkim akcentom, verovatno o božićnim čestitkama. Bila sam umorna, te sam smogla snage da podjednako revnosno i poletno odbrusim da žurim, ali teatralno je uzdahnuo ponovo mi preprečivši put.
-Zar je moguće da nemaš ni dinara?
-Nemam.
-A zaista? Zakuni se u majku.
-Nisam ponela novac, zaista.
Pokušala sam ga još jednom zaobići, ali je stao mlatarati čestitkama pred mojim nosem.
-Razumijem ja sve, ali da nemaš za djecu sa...
-Ja sam Jevrejka.
Malo se zbunio gledajući me od glave do pete. Isprva drska, sada sam se malo pokunjila, zbog neobičnog osećaja da sam ga prevarila. Previše sam bleda. Ridji izrastak mi štrči iz temena, zaboravila sam da ga ofarbam. Imam zelene oči, mada se čine plavim na večernjem svetlu. Da barem imam kriv nos, možda ne bih odskakala od onog reda na papiru. Ovako sam loš eksponat u muzeju predrasuda.
-A, šta ćeš pred Hramom, nesrećo.
Čudno. Podsetio me je na čoveka koga znam, samoproklamovanog nacistu, premda previše načitanog i znanjem potkovanog da bi se uklopio u kalup obrijanog, istetoviranog idiota kome je jedina svrha u životu da crta kukaste krstove i juri romsku decu polomljenim pivskim flašama. Sedela sam na klupi i slušala ga dok je lupetao nešto po običaju praveći meni nedokučivu poentu više pokretima ogromnih ruku nego rečima i suptilno sam skrenula temu na nešto što mene zanima. Pričala sam mu o šalteruši koja je bila lažno ljubazna prema meni jer je mislila na osnovu mog imena da sam Jevrejka, o Brakusovoj reakciji kad je otkrio da ga je organizacija 1389. svrstala na spisak Jevreja u Srbiji uz konstataciju da je to „onaj sa b92 što mnogo sere“, i mada Brakus nije imao primedbe na poslednju konstataciju, ljutio se jer se ni kriv ni dužan našao na spisku s obzirom da su njegovi Srbi iz Like.
-Prezime mu zvuči ješovansko; pojasnio mi je rasista. Nije se ustručavao da to kaže preda mnom. Uostalom, branio je svoj rasizam latentnim rasizmom drugih jer je mislio da ne samo da ti fini vide dobro razliku „naših“ i „njihovih“ i sublimiraju, već i da se pretvaraju da za razliku i ne znaju.
-Moraš imati klicu predrasuda u sebi da bi znao protiv čega se boriš.
-I da je tako, bore se. Zato i jesu bolji od tebe; rekla sam.
Pokvareno se iskezio, zadovoljan što sam nasela.
-A bore se? Kao ona tvoja šalteruša?
Napisala: Veronika Kojen