Ako ste stanovnik nekog jadranskog otoka i volite kupanje u moru onda ste ili nedorasla šiparica koja još uvek nije stupila u odaje stvarnog života ili ste lekar iz Beograda.
I kao takvom poznato vam je da se sezona kupanja završava tek u drugoj polovini oktobra. Od početka septembra, kada naglo posustane turistička navala, pa do pomenutog kraja, boravak na šljunkovitoj gradskoj plaži Komiže postaje socijalni fenomen ravan članstvu u nekom uglednom britanskom klubu, s tim da su ti klubovi obično namenjeni džentlmenima, dok na plaži takvih nije bilo sve ako brojimo i moju malenkost. Tu je tek poneka studentkinja iz Slovenije ili Zagreba koja miholjsko leto želi da provede sama uz knjigu, tražeći sebe, i mi domaći koji smo sebe već našli ili smo od takvog uzaludnog posla na vreme odustali.
Od plaže do kuće u kojoj sam stanovao bilo je 4 minuta laganog hoda. Ispod kuće, tik ispod mog prozora, mali je kameni mol na svojoj prisojnoj strani imao mesta za parkiranje čamaca. Tu je bio vezan sivi gumenjak s pentom, zaostavština Borisa Miljkovića, ostavljena meni na raubovanje svake vrste.
Odatle, uzbrdo pa desno, ima 7 minuta do ambulante. Iznad ambulante je teren za košarku na kome po pravilu nije bilo nikog osim mene.
Vijugavom ulicom pa desno 6 minuta, centar je Komiže - riva. Tu je kafić «Bane» s bilijarom, samoposluga, čitaonica, trafika, kafana promenljivog imena s bilijarom i «Gradska kavana» s bilijarom takođe. Svakog dana, negde oko 6 popodne, u kafani promenljivog imena (s bilijarom), da li vonka il unutra, mogli ste da uočite Dr Straku, zubara komiškog, i mene kako pažljivo čitamo novine sveže pristigle sa prvog, poslednjeg i jedinog, večernjeg trajekta koji otok Vis povezuje sa ostatkom sveta, tj. Splitom. Straka je čitao Slobodnu Dalmaciju, ja Politiku. Potom bi se đorali. Potom bi igrali bilijar, ako bi nam se dalo. Potom bi, nekoliko minuta pre 8 otišli svako na svoju stranu. Straka svojoj kući gde je gledao Dnevnik, večerao ono što mu je spremila žena i razgovarao sa sinom.
Ja obavezu da odem kući nisam imao. Zato sam pokušavao da taj momenat odložim. Otišao bih do «Baneta». Tu sam, ako bih imao sreće, još malo igrao bilijara. Ili, do lokalne diskoteke «Voga», gde sam, ako bih imao sreće, stajao nekoliko minuta u polumraku. Sledeća opcija bila je da mračnim sokakom odem kući.
TV aparat nisam imao prvih godinu dana. Muziku takođe. Zato sam kod kuće neometano mogao da slušam zvuk mora. I mogao sam da čitam, tih dana prilično često «Opštu psihopatologiju» Karla Jaspersa, doživljavanje prostora i vremena, osećanja i naravi, histeriju, pojam sumanutosti, čulne obmane, predrasude i sve one pojave bez kojih čovek nikako ne bi mogao da razume svet oko sebe i njegove najžustrije aktere.
U neko doba noći, nekoliko minuta pošto bih napokon zaspao, neko bi mi zakucao na vrata.
Onda bi me noćni posetilac vodio do neke od kuća na suprotnoj strani mesta gde je bio pacijent čije je stanje zahtevalo hitnu lekarsku intervenciju. U početku sam se, dok sam tako koračao po mraku, dremljiv, sa lekarskom torbom u ruci, preslišavao predviđajući šta je mog pacijenta zadesilo, šta bi mogla da bude diferencijalna dijagnostika i šta bih mogao da pogrešim i previdim. Nekoliko meseci kasnije, koncentisao sam se više na lepotu zvezdanog neba i sutrašnje vremenske prilike.
Kad mi je umro prvi pacijent nisam znao šta ću.
U tom prvom slučaju on je već nekoliko minuta bio mrtav kada sam stigao. Bio je star čovek. Ležao je u urednom krevetu. Kada sam utvrdio smrt, razmišljao sam šta dalje. Takve stvari se ne uče na fakultetu. Piše: za tu je boljku neophodan antibiotik taj i taj. Pa kaže npr: a onda se bolesniku daju beta blokatori i diuretici. Ili antihistaminici, ili već nešto.
Nigde ne piše: a onda pacijent umre.
Zato nisam znao šta treba da uradim. Da li da budem tužan? Da li da izjavim saučešće okupljenim ukućanima? Da li da osećam krivicu?
Onda je stigla sestra Ksenija. Bila je najstarija sestra u Domu zdravlja.
- E, šjor Tonči partijo! Sad sa Svetim Antom igra briškule! – rekla je relaksirajući situaciju.
Okupljena rodbina žamorom je odobrila ove reči. Na mene više niko nije obraćao pažnju. Laganim korakom spustio sam se do kuće, skinuo u majicu i šorc, otišao na prazan sportski teren oivičen makijom, pa sam tamo dugo ubacivao loptu u koš bez mrežice.