S vremena na vreme sebi postavim pitanje kakav bi bio moj život, da sam u nekom vremenu, kada je trebalo donositi neke važne odluke, izabrala drugačije. Sigurno vam je poznata ona metafora o viljušci, fork in the road, kad ima nekoliko paralelnih, ali različitih puteva i treba odlučiti i izabrati pravi. Ono kad treba doneti neku vrstu odluke, dobru ili lošu, ali koja će zauvek promeniti smer života kakav je bio do tada?! Često mislim o toj račvi na putu, i šta bi bilo da je izbor bio drugačiji.
Još dublje u kontemplaciju baca me upit šta bi bilo da sam tog letnjeg popodneva jedne davne godine, u jednom gradu na moru, bila samo malo upornija, kočopernija i hrabrija, i kako bi ta moja minorna akcija, (znajući, ustvari, moje roditelje, posebno oca koji je bio bolećiv prema jedinoj ćerki), sasvim promenila moj život. Bio bi to moj efekat leptira, a vreme bi posle reklo svoje.
Dobro, nisam vas dugo gnjavila nepotrebnim znanjem o meni, privatno, iako je nedavno fotografsko prikazivanje persone mi, u šaljivoj diskusiji na jednom mom postu verovatno neke čistunce na blogu, potpuno sablaznilo. Pa, evo onda još malo privatne priče, heh...
Tog leta se desio prvi izazov u mom mladom životu. Posle gimnazije, trebalo je odlučiti o daljem školovanju. Moji roditelji nisu se složili s mojim izborom fakulteta. Bilo je tu za mene potpuno nevažne finansijsko-geografske argumentacije, koja je pokušavala da me spreči u onome što sam sa 18 godina želela da postanem.
-Nemoj da izvoljevaš, mi se selimo i vraćamo kući u NS zbog toga da ti možeš da studiraš u sigurnosti doma, a ne da se mučiš kao podstanar u BG, i šire, i dalje...i bla, bla, bla. Haug! (mama, hmm... mislim da je njena prevagnula).
Šta bi bilo da sam bila malo upornija i hrabrija (?), onakva kakav je posle bio moj sin prema meni, u trenucima donošenja takvih odluka? Ali, biće da smo B. i ja poticali te njegove osobine, pa smo žnjeli šta smo sejali. Vaspitne metode se menjaju kroz vreme. Da sam recimo rekla, hoću da se upišem samo na taj fakultet i ni jedan drugi, pa nek' se tresu i more i planine? I...tako sam upisala nešto što je bilo neki logičan nastavak mog prethodnog školovanja na prirodnom smeru u gimnaziji. (ispala sam kao Đoletov Bane, dobri sin, he, he...)
Nikad nisam bila besna na svoje roditelje, želeli su najbolje za mene, kao i svi roditelji. Da je bilo po mojoj želji, moj život bi više nego verovatno otišao drugim smerom. Pri tome ne impliciram da je ovakav moj život lepši i bolji od pretpostavljenog, ali je sigurniji sto posto. Uostalom, kad bolje razmislim nisu oni mene nagovorili, nego izgleda da je ta moja želja drmala moju sigurnost i sopstvenu ispravnost. Ali, i da je bilo drugačije u tadašnjem trenutku, bio bi to moj izbor, makar i pogrešan. I moj život.
Sve sam vam ovo ispričala potaknuta jednim interesantnim filmom koji sam nedavno gledala na nekom kanalu. To je Sliding Doors (kod nas preveden kao Vrata sudbine, iako ja ne volim da mislim da je u životu sve neka sudbina - sve su to naši izbori, doduše sa uplivom raznih faktora koji utiču na te izbore, ma...komplikovano je). Igraju Gwyneth Paltrow i John Hannah, ali ne bih sada o glumi, iako je Gwyneth dobra, samo se malo preigrala u british accent, za moj ukus. Premisa filma je jako zanimljiva, inteligentan film, déjà vu kod Krzysztof-a Kieslowski-og, o tome kako jedna nevažna sitnica kad uhvatiš/ne uhvatiš voz u podzemnoj, menja život. Obe varijante života mlade Helen, idu uporedo i prikazuju kakav uticaj imaju na njenu ličnost i kako joj menjaju život, a mogu da se otvore i filozofska pitanja o tome kako funkcioniše svemir, vreme i putovanje u prošlost.
I na kraju, a ne manje važno, mislila sam posle i o našim prilikama u zemlji, našoj istoriji, narodu itd. o tome zašto stojimo u mestu, ili se vraćamo negde odakle smo trebali odavno krenuti, šta bi bilo da nismo pravili neke izbore, da su neki još uvek živi i među nama, i kada, i da li će ovo ludilo jednom prestati. Mislim stvarno o butterfly effect-u. Neko mora da počne prvi. Da se menja, i da se menjamo.
Tune Turn back time, by Aqua, iz Sliding Doors