Da prvo postavimo osnovne premise: da je pljačkanje prodavnica ujedno revolucija i borba za socijalnu pravdu, tada bi miting Kosovo je Srbija trebalo širom sveta još dugo pominjati kao događaj ranga novog pada Bastilje. Dokle ću ovako nagrđivati domaći patriotski zanos ? Pa, dokle god VK i njegova mala mala grupa budu imali snage da preteći otkazima nekom i inače jadnom svetu iste isteruju na barikade i tako uklanjaju mogućnost da se onaj problem ne baš reši, ali ipak pacifikuje i smiri, i time Srbija otvori za mogućnost modernizacije. Spominjaću sve to i posle, mada ređe, jer ko ne pamti iznova preživljava.
Ali danas više neću: ovaj post je u vezi Engleske, a samo sam usput (zlo)upotrebio priliku da spomenem šta mislim o još uvek aktuelnim lokalnim dešavanjima. Da kažem takođe i da mi nije želja da se povodom londonskih i inih dešavanja međusobno ubeđujem sa ovdašnjim simpatizerima svakovrsne revolucije, mada sam svestan da moj pogled na stvari ima određeni potencijal da ih iznervira; to mi nije želja jer me nadpričavanje te vrste prosto mrzi, nekorisno i besmisleno kakvo već jeste. Moje simpatije naime nisu okrenute ka jadnim mladim hrčcima kojima društvo kao nije dalo šansu i posao i devojku/momka i kola i kuću, već ka načinu na koji je englesko društvo, većinski, reagovalo na eksploziju nasilja koji mu je priredio njegov rođeni polusvet.
Poruka koju Englezi šalju svojim aktivizmom je jasna. Ne žele siledžije i razbojnike na svojim ulicama, i nemaju nimalo razumevanja za njihovo nesrećno detinjstvo i njihovu potrebu da poseduju stvari za koje nisu spremni da izdvoje novac. Postoje vrline i mane; školovanje, trud i rad su vrline a zgubidanstvo, nasilništvo i mržnja prema manjinama pojave koje treba iskoreniti. I to je to, nema ništa ideološki, komplikovano ili diskutabilno u svemu tome. Nema tu ni svetske zavere ni Engleske buduće zemlje proleterske. Mladi niškorisni su, koristeći gužvu koja je nastala oko jedne zaista sumnjive upotrebe policijske sile, najpre odlučili da je došlo vreme da pokažu da je sve to naš kraj, naša pravila kao što su to nekada radila sva primitivna ljudska plemena. Ta faza je sasvim kratko potrajala pa su već treći dan na meti umesto komšijskih bile bogatije opremljene prodavnice u inače mirnim, nepobunjenim ali susednim delovima gradova. Neki od tih retarda su, u tom zanosu u tih par plamenih dana, možda i stvarno pomislili da je došlo vreme da ulična škola bude iznad one prave a nasilje gomile iznad snage države - ali ih je definitivno kratko držalo. Druga strana se u međuvremenu organizovala, i kad je prvih hiljadu demonstranata od koristi uhapšeno, a raširila se vest da će - bude li trebalo - leteti i gumeni meci, koji ne ubijaju ali razvaljuju njušku snagom pobesnelog teškaša, nemiri su naprasno prestali.
Javni protesti protiv nasilja i protiv u nekom smislu marginalnih (nekad u smislu brojnosti, a češće samo u smislu kvaliteta ideja koje stoje iza njih) grupa koje ga izazivaju nisu nova stvar, ali je naravno dobro što su se dogodili i sada u Engleskoj. Ipak, mene lično je više iznenadila jedna druga stvar: na hiljade i hiljade volontera ovih dana dobrovoljno nastoji da pomogne snagama reda u pronalaženju učesnika minulih nereda. Ne samo da su pokrenuli tipične akcije civilnog društva, na primer sajt Catch a Looter, već ih se ogroman broj prijavljuje sa namerom da svojim radom pomogne direktno policiji. Višekratno pregledanje neverovatnog broja sati snimaka nadzornih kamera, traženje putanja kojima je na hiljade maskiranih siledžija krenulo svaki od svoje kuće i stiglo do mesta na kojem su radili to što su već radili, mlatili, gazili, palili i pljačkali, zaista zahteva bukvalno milione sati rada. Kao posledica tog rada, ovo će možda biti prvi put u istoriji da većina izgrednika iz toliko masovnog i nepredviđenog kršenja zakona bude pronađena, uhvaćena i osuđena.
Ako to uspe, a rekao bih da će uspeti, ovo će biti prava poruka nasilnicima u gomili, kakvih više nigde ne manjka. Od ovoga puta, ne vredi im da se kriju ispod kapuljače, nacionalnog, klupskog ili ideološkog simbola i pod zaštitom gomile rade ono što čini razliku između njih i pristojnog, sebi i drugima korisnog sveta. Nije bitno što recimo bezbednosne kamere u mom Novom Sadu, iako već uveliko postavljene, još uvek ne koriste uglavnom ničemu. Kao i uvek u sličnim prilikama, onda kada jednom bude uspostavljen način na koji se ovakav kontrolni sistem može efikasno iskoristiti, to znanje će vrlo brzo biti primenjeno svuda gde bude volje da se to učini.
Mala digresija: bilo je zaista zanimljivo pratiti reakcije na sve ovo u domaćoj javnosti. Ne bih se duže zadržavao na tome, samo bih da nagovestim koliko sam se zabavljao gledajući kako komunisti, nacionalisti, kvaziliberali i uopšte prikriveni mislioci (one osobe čije su misli doobro prikrivene) svih fela, sa tihom radošću gledaju kako Londra gori i kako se sa sve pratećom zlobom nadaju da su ipak onomad-nije-važno-kad bili u pravu i da će metla mlade revolucije raščistiti proklete kapitaliste / nadmene imperijaliste sa njihovim standardima / svetske moćnike što nam oduzimaju Kosovo / ove što zahebavaju braću Ruse a od braća Grka traže da vrate pare / pedere iz Bilderberg grupe i sada ih prve poređati uza zid i uraditi šta se već radi kada nekog poređaš uza zid. Sada kad je to revolucionarno prošlo, mnoge će gumice raditi da se poneki tekstovi izbrišu iz sećanja, slutim. Ako, ako. A od naših komentatora kojima je ovo dobro došlo u pauzi podržavanja pravedne Gadafijeve borbe, jedino su komičniji bili oni tzv desničari u Engleskoj, koji su pred kraj nereda izjavili da će njihovih hiljadu članova izići na ulice da uguše nemire. Pa na taj način postali, i u sred prave nevolje, opšti predmet tipične engleske sprdnje.
Posledice....
Englesko društvo se do sada mnogo puta pokazalo sasvim sposobnim da izbegne zamke krajnosti i da donese uravnotrežene odluke o tome kuda će dalje. To ipak nije razlog da se na kraju ne navedu potencijalni otvoreni problemi proizišli iz ovih dešavanja. Ne mislim pri tome na dovođenje prekookeanskog savetnika superpolicajca robokapa, a koji ni u jednom trenutku nije uspeo da kontroliše više od 50% onog grada u kojem, navodno, uspešno održava red. To je prosto političarska glupost koja je u nekom obliku izgleda svuda zakonito prisutna, a uopšte ne sumnjam da će njen autor na neki način biti kažnjen. Pošto i tamo ume da bude nekih izbora, i to dosta redovno.
Prvi pravi problem sa kojim će se Britanija sresti je pritisak usmeren ka reformi sistema socijalnih davanja. Za razliku od SAD, socijalna davanja u Britaniji su ozbiljna i pokrivaju vrlo široke i bitne oblasti života - na primer, stanovanje, zdravstvenu zaštitu... Sam sistem socijalnog staranja je, kao i svuda u svetu, u početku bio zamišljen da pomogne ljudima da preguraju težak period od gubitka jednog do pronalaženja narednog posla. Stvar se vremenom otela kontroli, tako da danas postoje čitave porodice koje već generacijama žive na socijalnoj pomoći, bez ikakve želje da nađu neki „pravi" posao. Ovakav način života je uz to često praćen nekim oblicima kriminala, prostitucijom, reketiranjem i sličnim izvorima dopunske zarade. Naravno da ovakvo stanje izaziva povremeno blago negodovanje onih koji do svog hleba dolaze radeći, pri čemu plaćaju poreze iz kojih se ta socijalna davanja finansiraju. Tihi revolt u uslovima ovakvih društvenih sukoba postaje prilično glasan, a socijalna davanja su i inače viđena za kresanje, usled ekonomske krize. Stoga su sve glasniji zahtevi da se otvori mogućnost selektivnog ukidanja socijalne pomoći, a promena uslova za njeno dobijanje za one ostale. Ukratko, roditeljima maloletnih prestupnika koji su uhvaćeni u nepoodobnim radnjama bi takva pomoć bila ukinuta; nije baš jasno kakva se korist od toga očekuje, sem upotrebe ukidanja ovih prava u svrhu kažnjavanja. Oni ostali bi, ako se zahtevima koji se u javnosti sve glasnije čuju iziđe u susret, svoju socijalnu pomoć zapravo zarađivali povremeno radeći poslove za javno dobro - otprilike na onaj način na koji se i sada sprovodi društveno korisni rad, ali kao dopunski vid kazne za blaža dela suprotna zakonu. Ne treba mnogo pameti pa zaključiti da ovakve ideje nemaju mnogo veze ni sa pravednošću (jer bi ukidanje socijalne pomoći zakačilo i one koji sa ovim neredima nemaju ništa, na primer maloletne sestre i braću počinilaca) niti sa konceptom socijalne pomoći kao takve - kakva je to pomoć uopšte kad je treba zarađivati, da li to znači da se siromaštvo i/ili gubitak posla kažnjava, i da li bi kao usputni efekat bila ugrožena i sada postojeća radna mesta... Kako god, jedna od osnovnih funkcija socijalne pomoći - ona da drži sirotinju dalje od nasilnog otimanja tuđih novčanika i tako čuva društveni i klasni mir - bi na ovaj način nesumnjivo bila dovedena u pitanje.
Drugi problem na koji treba obratiti pažnju je veliki i nikako nije novi, ali usled ove potrage za maskiranim protestantima naglo postaje iznova aktuelan. Sistem nadzornih kamera koji će verovatno omogućiti kažnjavanje gotovo svih učesnika masovnih pljački i paljevina će tako upotrebljen kolateralno značajno ugroziti koječiju privatnost. Uzmite recimo ovaj mali naivni primer: prateći nekog pališu sekvencijalno kroz snimke više javnih bezbednosnih kamera, naišli ste na snimke supruge svog prijatelja koja se očigledno uputila da radi nešto što je suprotno njenom bračnom statusu. Šta ćete učiniti ? Jasno je da bi odgovor morao da bude ništa, ali šta će zaista biti ? Hoće li vaš duh biti dovoljno snažan, i uostalom da li ćete biti dovoljno voljni, da svom prijatelju ako ne baš kažete šta se dešava a ono ni na koji način čak ni ne nagovestite da ubuduće obrati pažnju na svoju vrludavu gospoju ? Ne zaboravite, u teoriji ni vi ni država ne biste smeli da znate ništa o navedenim vrlo privatnim aktivnostima dotične, a ako ipak nešto slučajno i saznate, tražeći neku savim drugu informaciju, ne biste dobijeno znanje smeli da upotrebite ili čak - i još gore - zloupotrebite. Možete li vi to, i, šta mislite, da li su svi oni koji do tih informacija mogu stići dovoljno mudri i pošteni ?