„Jel ovo u današnjim novinama znači da vam nude nešto da bi odustali od Prajda ?" - rekao je sa osmehom, gotovo potpuno uveren da se upravo to događa.
„Na šta konkretno misliš ? Ima puno članaka" - rekao sam prvo naivno, a zatim se ispravivši: „Ako misliš na gej brakove, to svakako nije tema u Srbiji".
„Pa ne moraju biti brakovi, mogu da vam ponude brzopotezno usvajanje zakona o istopolnim zajednicama ili nešto slično, samo da bi odustali od Prajda zbog nekih viših ciljeva - imate finansijsku krizu, Kosovo, kandidaturu, izbore. Kod vas makar uvek ima nečeg vanrednog."
„Ne verujem da je tako, niko nam za ovih par meseci nije predlagao nešto takvo niti tražio da odustanemo" - bio sam iskren.
„Pokušaji trgovine su ti veoma česti u svim tranzicionim zemljama. Da ste Rusija ili Belorusija, samo bi vam zabranili, ali pošto ste malo bolji, verovatno će pokušati da vam ponude nešto."
„Ne verujem." - bio sam uporan.
„Druga opcija bi mogla da bude ono što si juče napisao u blogu, a svodi se na neki oblik maštovite opstrukcije. To takođe nije ništa novo i imaš nekoliko država koje su baš bile na tapetu zbog takvih stvari. Jedino mi nije jasno kome to pada napamet u Srbiji."
„Slažem se da bi to bio ogroman skandal, ali zašto ne veruješ da ćemo imati normalnu Paradu, kad smo već jednu imali prošle godine ?"
„Ja samo vidim da nema entuzijazma kod onih koji jesu bitni u Srbiji, iako su svi u Briselu već uveliko zabrinuti zbog toga što su toliko pasivni" - nastavio je analizu kombinovanu sa svojim uvek dobrim izvorima iz EU - „Bio bi to novi veliki skandal, ništa manje bitan od Kosova."
„Mislim da preteruješ, a mislim da nikome ovde ne padaju takve ideje napamet" - ponovo sam bio uporan.
„Videćemo. Dolazim za 10 dana. Na Prajd. Naravno."
Bila je to nedelja ujutru. I dalje ne verujem da postoje oni kojima je problem dva sata mirnog okupljanja u Beogradu, upravo u nedelju ujutru.