13. januar 2000. godine, Srpska Nova godina. Otpor organizuje neuobičajen doček na Trgu Republike, na mestu gde je svega dve nedelje pre toga Miloševićev režim organizovao svoj doček. Umesto tradicionalne proslave odlučujemo da Beograđanima priredimo šok. Plan dočeka se već nedeljama čuva u strogoj tajnosti.
Nekoliko dana pre toga, Srđa i ja idemo u Skupštinu grada (koju u to vreme drži SPO), pričamo sa Miškom Piratom i dogovaramo da Grad ustupi nama, Otporu, Trg Republike za organizaciju dočeka. Kada smo mu ispričali koji nam je plan, Miško Pirat kaže: "Vi niste normalni."
U večernjim časovima 13. januara u Grčkoj Kraljici, ispod prostorija Otpora, okuplja se grupa ljudi kojoj će nekoliko sati kasnije biti uručena priznanja "Heroji Otpora" za njihov doprinos borbi protiv Miloševićevog režima. Jedan od "Heroja Otpora" je i Rambo Amadeus. Kada smo mu ispričali koji nam je plan, Rambo Amadeus kaže: "A ja sam mislio da sam ja lud."
Veče odmiče, uručuju se priznanja "Heroji Otpora" nezavisnim novinarima, profesorima univerziteta, umetnicima... Potom oko jedanaest časova nastupa Đuričić sa svojim bubnjarima. Tačno u ponoć bubnjari silaze sa bine, gase se svetla, na velikom platnu se prikazuje niz umrlica i čuje se glas koji izgovara imena ljudi sa umrlica. To traje, bina je prazna, Trg je u potpunoj tišini, jedino se čuje dubok muški glas koji izgovara imena poginulih u Miloševićevim ratovima.
Svi na Trgu su zatečeni. Mi stojimo iza bine i strepimo da ne krenu da lete flaše i ne pođe sve po zlu. Posle prvog minuta shvatamo da su ljudi na Trgu duboko potreseni, ne čuje se ništa osim glasa koji izgovara imena mrtvih i to traje čitavu večnost. Konačno glas kaže:
"Srbijo, šta za tebe znače ova imena? Srbijo, da li znaš ko su bili ovi ljudi? Ovi ljudi su mrtvi. Danas nema razloga za slavlje. Sada ćemo se razići u tišini, otići svojim kućama da razmislimo šta treba da učinimo da ove godine život konačno pobedi u Srbiji."
Ovo pišem po sećanju, bilo je mnogo snažnije. Tekst je napisala Milja i svaka joj čast. Govornika smo tražili nekoliko nedelja, ali bilo je teško naći nekoga ko je spreman da to uradi. Niko nije znao kako će ljudi reagovati, moglo je da dođe do incidenta, ipak je to Nova godina, ima pijanih klinaca. Jedan čovek je hteo da pročita tekst koji je Milja napisala, jer je verovao da je to prava stvar. Kasnije te godine, Milošević je pao, a za nas je ta Srpska Nova godina bila najvažniji trenutak u celoj našoj borbi, jer smo te noći uradili pravu stvar.
Nismo obelodanili ko je te noći čitao Miljin tekst. Ni sam govornik nije o tome pričao. Bitno je bilo šta je te noći rečeno, a ne ko je to izgovorio. Danas, nakon osam godina, meni je bitno ko je te noći bio spreman da bude sa nama kada smo uradili pravu stvar.
Miljin tekst je te noći čitao Boris Tadić.