U petak, 20. decembra 1991. Ante Marković je mandat vratio građanima Jugoslavije jer, kako je rekao na konferenciji za novinare, ne postoji više niti jedan državni organ u Jugoslaviji kome bi se mogla podneti ostavka.
Uporedo sa javnom borbom za mirni rasplet YU krize i političkim angažmanom na izborima sa svojom strankom, Ante Marković je kao predsednik SIV-a na razne načine pokušavao da obuzda poludele nacionalističke vodje. Makar i po cenu angažmana vojske, za šta je dobijao pozitivne signale i od američke administracije i od vođstva Evropske zajednice. Veljko Kadijević, savezni ministar odbrane u vladi Ante Markovića, u memoarskoj knjizi "Kontraudar - Moj pogled na raspad Jugoslavije", objavljenoj 1992. godine, piše da su 1990. hrvatski predsednik Stjepan Mesić i predsednik savezne vlade SFRJ Ante Marković uz pomoć vojske nameravali svrgnuti sa vlasti tadašnje predsednike Hrvatske i Srbije, Franju Tuđmana i Slobodana Miloševića.
A Vasil Tupurkovski, nekadašnji član Predsedništva SFRJ iz Makedonije, koji je zajedno sa Bogićem Bogićevićem iz BiH delovao u skladu sa politikom Ante Markovića, u intervjuu Radiju Slobodna Evropa rekao je, izmedju ostalog, i sledeće: “…Ja sam o tome govorio ministru odbrane Kadijeviću - da su uloge ličnosti veoma značajne za naš tadašnji politički razvoj. Ja sam mu predlagao da trojicu ljudi stavi u kućni pritvor. O tome smo razgovarali, doduše, na jednoj utakmici na stadionu JNA kad je "Partizan" ne znam s kim igrao i imali smo vremena da ćaskamo, jer je utakmica bila dosadna. On se začudio i kaže: "Pa, šta će to značiti?" "Ništa", kažem, "dobićemo vremena da vidimo da li ima i drugih političkih opcija u tim republikama."
I tokom posete američkog državnog sekretara Džemsa Bejkera Jugoslaviji juna 1991. godine, nedelju dana pre otcepljenja Slovenije i Hrvatske, medju novinarima se uveliko šuškalo da je dato zeleno svetlo Anti Markoviću i Veljku Kadijeviću da u kućni pritvor stave Miloševića, Tudjmana i Kučana, a potom u roku od 6 meseci organizuju savezne parlamentarne izbore. Opet, na nesreću, Veljko Kadijević je nakon posete Moskvi odlučio da se prikloni Miloševiću, a ne Markoviću, pa je i ta istorijska šansa prokockana. Zato i ne čudi da je Veljko Kadijević u medjuvremenu pobegao u Rusiju i da se već godinama krije u Moskvi, poput supruge i sina svog štićenika Slobodana Miloševića.
Bio sam u prilici da više puta razgovaram sa Antom Markovićem, i kao novinar i kao gradjanin. Javno sam podržao njegovu stranku. Čak sam učestvovao sa odabranim aforizmima na predizbornom skupu u prepunom Domu sindikata decembra 1990. godine. Njegov poraz na izborima i davanje ostavke bili su i poraz moje porodice i mene. Kao i svih drugih porodica širom bivše Jugoslavije, koji su verovali u mirnu transformaciju zajedničke zemlje u demokratsku državu, punopravnu članicu EZ.
Danas sam rastužen vešću o njegovoj smrti. Stigla je baš u trenutku kada se u mojoj porodici sa ushićenjem priča o tri rasprodata koncerta Dina Merlina. I o ekstra atmosferi, kako je to efektno opisala mladja ćerka, koja je sa čak 8 drugarica bila u beogradskoj Areni. Kao da se dobar duh Ante Markovića ponovo rodio dve decenije kasnije u mom rodnom gradu. I u poruci Dina Merlina, izrečenoj bosanskim medijima po završetku trećeg koncerta: “Mislim da je ovo velika stvar za sve nas. Još jedna mala ćuprija za dvije zemlje koje su spojene posude. Mi smo jednostavno upućeni jedni na druge. Šezdeset hiljada ljudi, a među njima nisam vidio nikoga starijeg od trideset godina. Ta publika je jedna nova generacija koja je potpuno opredijeljena da živi i da se natječe u dobru…”
Upravo tako kako je želeo i za šta se borio Ante Marković i svi mi koji smo ga podržavali: da živimo i da se takmičimo u – dobru!