Ne razumem, istinski ne, kako je moguće da ljudi, prijatelji, kolege, a naročito cenjeni izdavači i novinari - nisu razumeli Žarkovu poruku iz ovog videa? Deo iz knjige "Godina prođe, dan nikad", koji je odabrao da pročita: "...Sloboda je pravo drugih da kažu šta misle o meni, sloboda je da me slobode, svojataju, mrze i mrcvare..."
.... nije, čini mi se, trebalo da rezultira time da baš svi sebi daju za pravo da kažu šta misle, da ga svojataju... jer to proizvodi mrcvarenje koje, verujem, Žarku ne treba, koje on ne voli i kojeg se, u najvećoj meri verovatno stidi. I koje, u nekom trenutnom rezultatu, umanjuje vrednost njegove ispovesti.
Imam utisak da je posle rečenice koju je izgovorio Jovan Ćirilov, na samoj promociji knjige, trebalo obazrivije davati komentare, ko je baš želeo da tu svoju slobodu iskoristi. Jovan je rekao: da strahuje da svojim obraćanjem ne povredi Lauševića i njegovu izvanrednu knjigu bolnog mišljenja, precizno izloženih činjenica i razmišljanja o njima. Jovan je odmerio svaku svoju reč. Neki nisu.
I čemu sad ovo iz dana u dan u Novostima? Koristi li to Žarku ili samo tiražu knjige? Svaka čast na tiražu, ali nije život Žarkov, njegove porodice i svih drugih porodica kojih se tiče ono o čemu je pisao - samo "tiraž nezapamćen u srpskom izdavaštvu". Ili grešim? O vrlo delikatnoj stvari je ovde reč. Ne samo o knjizi. Volela bih, kada bi pričali samo o knjizi, sada. Jer ta knjiga, tako posebna, to zaslužuje. Ali to je nemoguće, jer ne zadovoljava standarde srpskog novinarstva i željenog tiraža. Pa se sagovornicima postavljaju razna pitanja. Na koja se često daju loši odgovori. Vidim, sad su počeli da razgovaraju i sa onima sa kojima je služio kaznu. Ima li tome kraja? Bojim se onoga što može da usledi takvom "promocijom".
Razumem kolege, prijatelje.... koje novinari zivkaju i koji, sasvim sigurno iz najbolje namere, izgovaraju svoja sećanja, osećanja, sve ono što jeste ljudski.... ali na toj gomili, uz taj intezitet i novinarsku opsesiju... deluje nepotrebno, često neukusno i tako u suprotnosti sa onim što Žarko piše u knjizi. Bar u suprotnosti sa onim što sam u toj knjizi pročitala ja.
Za razliku od nekolicine koji su bili slobodni da daju komentare, pišu tekstove, prosuđuju, sude i osuđuju, hvale, jadikuju, oplakuju i vesele se ... pročitala sam je celu. Izuzetna knjiga! Majstorski napisana.
Ali ne mogu i nikada nisam mogla, da odgovorim ni na jedno jedino pitanje, a postavljali su mi mnoga, najčešće glupa, na temu Žarka. Nisam na ta pitanja odgovarala ni kada je bio slobodan čovek, dok smo snimali film, ni kada su stizale pretnje njegovom detetu, a pogotovu ne od kada je sam sebi presudio gore od svakog suda. Njegov sam odlazak doživela kao potrebu za tišinom. Ko sam ja da je remetim?
Onoliko malo, koliko sam imala priliku da upoznam Žarka, tek pošto je izašao iz zatvora, u potpunosti je u skladu sa odabranim rečenicama, takodje iz videa: "...A ja, kao Cetinjanin, zebem od mnogo mišljenja. Volim i da svima dam za pravo. Volim i kad me nađu još negde. A najvolim kad me nema nigde." Čini mi se, da Lauš ne govori o tome da žarko želi da bude u novinama svakog dana. Ne na ovaj način. Verovatno je zato napisao knjigu, a nije davao seriju intrigantnih intervjua.
Sloboda dakle, jeste pravo... ali se ne mora iskoristiti. Sloboda reči, takođe. Jer reči su opake, vuku za sobom neke druge reči, stvaraju nepotreban senzacionalizam. Ljudi se tuđim rečima igraju, izvrću ih, menjaju im smisao, pišu glupe naslove, daju procene i ocene... to vuče za sobom masu bolnih i ružnih komentara... Ne doprinosi to ničijem miru.
Zato pustimo naša sećanja, ona su tu. Jedino ona su izvesna u ovoj neizvesnosti.
Nije to za novine.