Stigla je prava knjiga, teška i u tvrdom povezu. Decadance. 10. godina Beogradskog festivala igre. Nisam verovala da ću je ugledati, kao što nisam verovala da ću izgurati sve ove festivalske godine. U Srbiji!? Teško! Ko ovde može da se nada trajanju, i šta ovde traje? Razmišljala sam dugo o toj deceniji borbe, nespavanja, rizika, uvek prisutnog stresa i stalnog trčanja. U toj knjizi su moje ćerke, koje rastu pored mene, a uvek mi nedostaju. Prijatelji za koje nemam vremena, osim ako su u pitanju saborci sa iste linije fronta. Odmor, na koji ne smem ni da pomislim. Grip koji nikada nisam preležala. Ukapirala sam odavno koliko je hrabrosti i ludila potrebno. A sa druge strane, shvatila da je neizmerna sreća spakovana u tome da neku neverovatno komplikovanu, skroz nemoguću zamisao ili projekat, ogromnu predstavu iz daleka, donesete pred domaću publiku. I onda, kada izbrojite oko 120 produkcija, nekako je tužno da te silne baletske i plesne kompanije, koreografi i njihovi najbolji naslovi, velike zvezde baletskog univerzuma, odu u zaborav. Jer igrali su, tu pred nama. Posao grada ili države, silnih muzeja i činovnika iz oblasti kulture, bila bi da arhivira velike iskorake na domaćoj sceni, dok Festival ide napred i dalje promoviše nove i interesantne programe. Ali u Srbiji nije tako. Zašto bi se neko bavio onim što je bilo ili jeste dobro, profesionalno odrađeno i nadaleko važno, kada ima toliko beskrajno glupih i beskorisnih stvari koje bi propale ako ih lepo ne zalivamo.
Veliki je posao prikupiti materijale, i spakovati jednu deceniju. Decadance. Jedan od najboljih evropskih festivala, uprkos nevremenu, nekulturi, mnogim saplitanjima na ovdašnjoj strmoj i ruiniranoj kaldrmi… Krenuli smo da radimo. Sa onom vrstom izazova koji nudi početak. Najbolja pozorišna predstava nastaje iz ništavila u kome se nametne prva misao, a onda i prvi korak. Knjiga o Beogradskom festivalu igre, nastala je zahvaljujući onoj vrsti entuzijazma i sinergije koja je karakteristična za izuzetne projekte, i ovaj festival od samog početka. Okupio se festivalski tim koji čine 3 žene, jedan novinar koji je gledao sve predstave, hrabra i inovativna agencija New Moment i ozbiljni Službeni glasnik, ali i jedan poznati njujorški fotograf koji je ustupio svoj rad za korice. Razmišljala sam o tome da knjigu treba praviti i na engleskom, kako bi služila daljoj promociji u svetu. Kada smo konačno znali da Grad Beograd nije zainteresovan za knjigu, a ni Ministarstvo kulture, odluka je dobila svoje puno opravdanje. Knjigu pripremamo na engleskom jeziku! Pa ipak, hvala Ministru kulture što je napisao kratak uvodnik, pošto ta vrsta intervencije opravdava format izdanja, i znači.
Od onog prvog koraka, nakon nekih 6 meseci, nastala je predstava koja će služiti kao okvir za mnoge predstave. Ponosna? Jesam. Iz ove knjige se može čitati i učiti o igri koja je bila važna na početku XXI veka. Posao je bio prikazati takvu selekciju. Od baletskih kompanija milanske Skale, pariske Opere, Monte Karla, Sao Paola, Geteborga, Atine, Kraljevskog flamanskog baleta, preko Holandskog plesnog teatra, Nacionalne plesne kompanije iz Madrida, Random Dance-a, Kulberg baleta… U Srbiju su stigli čak i Miša Barišnjikov, Silvi Gilem, Hose Karlos Martinez… Trupe Peeping Tom, Alias, La La La Human Steps, Aterballetto… A koreografi – ogroman spisak onih koji znače na evropskoj i svetskoj sceni. Kada pogledam imena, svi su došli zahvaljujući velikoj upornosti. Nikoga nije zanimao, ili mu trebao Beograd u biografiji. A onda smo postigli da Beograd postane važno, čak kultno mesto. Život je čudo, baš kao i Igra. Nastaje i nestaje. Ove stranice svedoče o njoj… Idemo dalje.