mogu li se ikako zaustaviti ovi ljudi?
Kompanija Srbija nikl će insistirati da nastavi posao oko istraživanja nalazišta nikla u Srbiji i očekuje da će dobiti dozvolu i za Mokru goru.
Čelnik te kompanije Dragoslav Božović je kazao da Srbija nikl ima već dve dozvole za istraživanja na područjima opština Vrnjačka banja i Topola i da je podnela zahteve za još dve lokacije na Mokroj gori.
Božović je na pitanje novinara kako će prevazići neslaganje lokalnih vlasti oko istraživanja i eksploatacije nikla kazao da se predloženim rešenjima novog zakona "oduzima moć odlučivanja lokalnim samoupravama".
Prema njegovim rečima, to će onemogućiti da se bez stručne argumentacije i znanja obustavljaju poslovi.
saopštenje SANU iz septembra prošle godine:
Iako smo bili ubeđeni da je opasnost koja je Srbiji pretila od otvaranja rudnika nikla u Mokroj Gori, Lipovici i Vrnjačkoj banji, otklonjena još pre sedam godina, ona se ovih dana ponovo nadvila nad našom zemljom. Naime, namera da se rudnici nikla na pomenutim lokacijama ipak otvore ponovo je postala aktuelna.
Podsećamo da je Ministarstvo rudarstva i energetike Vlade Republike Srbije, u novembru 2004. godine, odobrilo engleskoj firmi Dinara Nickel d.o.o. da na teritoriji Mokre Gore vrši geološka istraživanja nikla i pratećih metala, gvožđa i kobalta, s namerom da tu kasnije otvori i rudnik. Kad je ta odluka, u januaru 2005. godine, objavljena, izazvala je veliko uznemirenje javnosti. Deleći to uznemirenje, i suočena sa posledicama takve odluke po očuvanje životne sredine, Srpska akademija nauka i umetnosti je zaključila da se razgovor o posledicama otvaranja rudnika nikla mora prenti sa terena politike na teren nauke. Zato je akademiku Dragomiru Vitoroviću, nekadašnjem profesoru Hemijskog fakulteta, koji je 1999. godine napravio stručnu analizu posledica NATO-bombardovanja, poverila da sličnu analizu napravi i o posledicama otvaranja rudnika nikla. U kasnijoj fazi, tom poslu su se pridružili i akademici Zoran Maksimović, nekadašnji, i Vidojko Jović, aktuelni profesor Rudarsko-geološkog fakulteta u Beogradu.
Ta analiza je ubedljivo pokazala da takva odluka „donosi daleko veću štetu nego korist, jer već geološka istraživanja u predviđenom obimu, a da se ne pominje njihovo podizanje na poluindustrijski ili industrijski nivo, ozbiljno ugrožavaju floru i uznemiravaju faunu“, da „narušavaju izgled područja i degradiraju osnovne prirodne vrednosti i resurse“, i da „eksploatacija sličnih, siromašnih ruda, pretvara zelene površine u Mesečeve pejzaže“. Tehnički postupak pri kome se nikl ispira sumpornom kiselinom prljav je i izuzetno opasan. Opasan je i sam transport te kiseline kroz Srbiju. Upozoreno je na tendenciju u većini razvijenih zemalja „da se ’prljave‘ tehnologije prebacuju nedovoljno razvijenim zemljama“. U toj analizi se dalje kaže: „Važno je isto tako istaći da, na osnovu dosadašnjih istraživanja, ležišta ruda gvožđa, nikla i kobalta na području Mokra Gora, u pogledu položaja, debljine slojeva i koncentracije metala nisu perspektivna. Naime, morala bi se odlagati ogromna količina pokrivke da bi se došlo do tankih slojeva siromašne rude, a neko eventualno obogaćivanje rude bi bilo pogubno za čitav kraj i njegovu okolinu. Vazduhom, vodom, saobraćajem, nadaleko bi se raznosili raznovrsni opasni zagađivači životne sredine.“ Prilikom razgovora o ovoj analizi naglašeno je da se „u zemljama trećeg sveta, pod plaštom eksploatacije rude, kopaju jame za odlaganje jalovine, u koje se kasnije odlaže nuklearni otpad“.
Jednom rečju, zaključeno je da bi takav rudnik bio „ekološka bomba“, koja bi Zlatibor, Taru i Šargan pretvorila u pustinje bez traga i znaka života, i koja bi Drinu, i sve njene pritoke, pretvorila u mrtve reke.
Predsedništvo SANU je ovu analizu prihvatilo, i nadležnom Minitarstvu prosledilo, kao svoj zvaničan dokument i stav. U isto vreme, SANU je, pri svom Odboru za zaštitu čovekove i životne sredine, formirala i Akcioni pododbor za zaštitu Mokre Gore.
Na osnovu svega toga, Ministarstvo je povuklo svoju odluku da preduzeću Dinara Nickel d.o.o. dozvoli istraživanja u Mokroj Gori. Mokra Gora je bila odbranjena, ali je to preduzeće svoju pažnju usredsredilo na šumadijsko selo Lipovac. Akademija se, sa istom argumentacijom, angažovala i u odbrani Lipovca. Međutim, kad je i Lipovac odbranjen, usledio je pokušaj da se rudnik nikla otvori u drugoj državi, u Bosni i Hercegovini, u Republici Srpskoj, u selu Vardište, koje je od Mokre Gore, kako meštani oba sela kažu, „udaljeno nula kilometara“. Tako se nad Mokrom Gorom ponovo nadvila ista pretnja. SANU je tada, zajedno sa Odborom za obnovu Šarganske osmice, s kojim inače sarađuje još od 2001. godine, u Jatarama organizovala skup, na kome su učestvovali i predstavnici Višegrada, kojima su predočene naše analize. Zahvaljujući tome, to preduzeće je moralo da odustane i od istraživanja u Vardištu.
Činilo se da je Akcioni pododbor za zaštitu Mokre Gore definitivno otklonio ovu opasnost od naših krajeva. Međutim, ovih dana je objavljeno da je Ministarstvo prirodnih resursa, rudarstva i prostornog planiranja nekim kompanijama ponovo izdalo dozvole za istraživanja naslaga nikla u Mokroj Gori, Lipovcu i Vrnjačkoj banji, obećavajući im pri tom da će im pomoći da u taj posao uđu „sa što manje prepreka“. Tako se Srbija, uprkos naučnim analizama i argumentima, i danas, 2012, našla tamo gde je bila 2005. godine. Argumentacija, na kojoj je SANU zasnivala svoj stav, ponovo je dramatično aktuelizovana.
SANU se oseća obaveznom da, pozivajući se isključivo na naučne argumente, upozori na katastrofalne posledice ovakvih odluka, da nadležnima preporuči da ovakve odluke ne donose bez konsultacije sa naučnim institucijama, i da na sve nas apeluje da više mislimo na očuvanje zdrave prirodne sredine nego na neizvesni profit, koji bi je, izvesno, za sva vremena, pretvorio u beživotnu pustinju.
Predsedništvo
Srpske akademije nauka i umetnosti
Akademik Nikola Hajdin, predsednik