Serija problema i serija izgubljenih generacija. Uzrok - jedan: vera u to da je "potrebno" školovati ovaj ili onaj broj mladih ljudi za ovu ili onu struku i da to neko "mora" da uradi. Spojte tu veru sa verom u svemoguću državu i Frankenštajn je rođen. Njegovo kršteno ime je Državni Prosvetni Sistem. To je sistem u kojem najbolji i najgori učitelj dobijaju istu platu, u kom se nerad i muljanje nagrađuju, u kom je gotovo nemoguće otpustiti profesora sa fakulteta ali je moguće da rukovodilac postane ministar koji predaje na jednom od privatnih fakulteta. Da bude jasnije, taj "crveni univerzitet", kako sami sebe ponosno nazivaju, direktan je konkurent državnim univerzitetima za čiji interes je logično da se bori upravo ministar prosvete. Frankenštajn je proizvod kolektivističkog majndseta - mentalitet ga je stvorio i mentalitet ga hrani. Ljudi se boje nesigurnosti, a odgovor na taj strah je upakovan u državni paternalizam i proizveo je statistiku iz prethodnog pasusa. Tu nema ideologije, nema filozofije. U pitanju je negativna selekcija - mehanizam koji u nedostatku odgovornosti daje podsticaj prosečnim predavačima i prosečnim učenicima i studentima da se ne ističu i što manje rade. Tako uprosečeni dalje zauzimaju rukovodeće pozicije i stvaraju novi prosek, naravno niži od njihovog nivoa. Spirala bez kraja. Poseban problem je politički benefit koji donosi subvencionisanje školstva i to nimalo ne ide na ruku bilo kakvom pokušaju reformi prosvetnog sistema.
Dok Frankenštajn uprosečava decu, a socijalizmu naklonjeni političari prodaju priču o "besplatnom obrazovanju" izlazeći u susret partijskim omladincima u studentskim organizacijama i partnerskim prosvetnim sindikatima, deca u 800 škola u zemlji prinuđena su da nužde u poljski WC. Kao što se kuhinja restorana meri po kvalitetu toaleta, tako je i tih 800 poljskih WC-a ogledalo kvaliteta državnog prosvetnog sistema. Pa PISA mu materina.
Tekst pisan za prvi broj časopisa "Dositej" Centra za kulturu i edukaciju "Dositej Obradović".