Najviše sam varala one muškarce koje sam najviše volela
Margerit Diras (rado se potpisivala kao MD) umnogome je bila zanimljiva ličnost francuske literature. Bavila se i filmom i pozorištem. Uživala je znatnu popularnost u medijima.Pojednostavljeno bi se moglo reći da su njen život i stvaralašto imali tri karakteristike: (1) solidno pisanje; (2) mnoštvo ljubavnika (s tim što je poslednji - tipa boytoy - bio prilično vanserijski, ali joj mnogo značio), i (3) alkoholizam.
Umrla je, kao ispunjena žena, u 81. godini.
Njena biografija počela je egzotično. Rodila se u tadašnjoj francuskoj koloniji Indokini (Vijetnam), gde su joj roditelji radili; tamo je ostala do svoje dvadesete godine, kada je došla u Pariz. Taj prvi period života bio je inspiracija za mnoge njene knjige i filmove.
Njeno držanje tokom Drugog svetskog rata bilo je, po oceni njenih biografa, ambivalentno. Navodno je na početku rata bila u intimnoj vezi sa jednim gestapovskim agentom, ali i sa još nekim nemačkim kolaboracionistima, da bi se kasnije pridružila Pokretu otpora i, što bi rekli Hrvati, stekla status „braniteljke". Imala je sreću da je tada upoznala F. Miterana, s kojim će ostati u prijateljskim odnosima i za vreme njegovog predsednikovanja.
Napisala je više desetina knjiga, koje se lako čitaju. Naime, u pisanju nije išla previše u 'misaonu širinu i dubinu', te Francuzi obično kažu da su njihove teme prilično svakodnevne: iščekivanje, ljubav, ženska senzualnost i - alkohol (Ses thèmes comme l'attente, l'amour, la sensualité féminine et l'alcool), s tim što redosled nije važan. Sasvim dovoljno za jednu uspešnu književničku karijeru i zanimljiv život.
MD je svetsku popularnost doživela sa kratkim (autobiografskim) romanom Ljubavnik (L'Amant) - o ljubavi mlađane belkinje i bogatog Kineza, desetak godina starijeg, u Aziji. Za tu knjigu dobila je najveću francusku književnu nagradu - Gonkura (Goncourt), što joj je obezbedilo milionski tiraž. (Da uzgredno pomenem da ja povremeno volim da citiram jednu od prvih rečenica iz te knjige: Vrlo je rano u mom životu postalo prekasno - što je na francuskom: Très vite dans ma vie il a été trop tard). Po knjizi, sa istim nazivom, sniman je i popularan film.
Što se tiče ljubavnika i alkohola - u tome je MD bila skoro nenadmašiva (moj drugar Dušan bi, uz piće, rekao: nenadjebiva).
Imala je, dakle, mnogo ljubavnika, ponekad više njih u isto vreme. Isključivo je volela muškarce (nije imala lezbijskih sklonosti). Međutim, kako bi rekli Englezi, nije bila ‘the marrying sort', pa se samo jednom udavala i dosta kratko bila u braku, s tim što je sve vreme, pored muža, imala ljubavnike. Tako je sa jednim od njih, prijateljem muža, dobila sina. (Kako je u to vreme bila članica Komunističke partije Francuske, izbačena je otuda, tako što je u otpusnici stajalo : Živi sa dvojicom muškaraca - Vit avec deux hommes). Nakon razvoda, ni na pamet joj nije padalo da se ponovo udaje, ali je nastavila da ide iz jedne ljubavne veze u drugu.
Njena poslednja ljubav bila je umnogome posebna. Naime, u 66. godini upoznala je jednog studenta, koji je dugo bio ludo zaljubljen u nju i njeno stvaralštvo, kako već mladići umeju da se zaluđuju. Stalno joj je pisao pisma obožavanja, na koja ona nije odgovarala. A onda ga je pozvala da je poseti. On je tada imao 27. godina. Po šablonu da je poslednja ljubav najvažnija, MD ga je oberučke prihvatila i s njim ostala do kraja života. Za to vreme on će biti, naravno, ne samo njen ljubavnik, već i sluga, potrčko, šofer, nosač, kuvar, sekretar, bolničar i ne znam šta sve još.
Jedna od specifičnosti te ljubavne veze starije dame i mladog muškarca (razlika među njima je skoro četrdeset godina) bila je u tome što je on bio - i homoseksualac. To je MD, naravno, naknadno otkrila, ali - gle, čuda ! - nije joj smetalo, mada je u svom ranijem životu uglavnom bila na nivou širokih narodnih masa, dakle onih koji su mrzeli homoseksualnost, smatrajući je perverzijom.
Tom mladiću, po imenu Jan Leme (Yann Lemée), dala je novo prezime (Andrea), a iz nekih svojih razloga dodala mu je kasnije još jedno prezime - Štajner, da sve deluje malo jevrejski, iako on nije Jevrejin. Tako je on ovekovečen kao protagonista njene knjige sa tim naslovom Yann Andréa Steiner, ali i još nekih njenih knjiga, uključujući i onu sa trivijalnim nazivom Plave oči, crna kosa (Les Yeux bleus cheveux noirs).Pisala je: „Pričam nemogućnu priču kao da ću ispričati mogućnu priču između žene i homoseksualca, pošto ono što želim da ispričam je ljubavna priča koja je uvek mogućna čak iako je nemogućna u očima ljudi koji su daleko od pisanja - pisanja koje se ne odnosi na ovu vrstu mogućnog i nemogućnog u priči.... Prezreli smo sve sporazume, sve 'aranžmane', uobičajene među žanrovima, prkosili smo nemogućnosti te ljubavi, nismo ustuknuli, nismo se oslobodili, bila je ljubav izdaleka, koju nismo mogli da zamislimo, bila je tako čudna, rugali smo se sebi, nismo je prepoznavali, a doživljavali smo je kako nam se pružila, zaista, nemogućna, ne čineći ništa da bismo zbog nje manje patili, ne izbegavajući je, ne ubijajući je, ne bežeći".
A kada se, pri kraju života, lečila od alkoholizma u Američkoj bolnici u Parizu, u trajanju od devet meseci - pet meseci bila je u komi - ona se, sa dozom neskrivene zaljubljenosti, seća: „U Američkoj bolnici, u toku kome, bilo je svesnih trenutaka i videla sam Jana pored sebe. Bilo je to u retkim trenucima, veoma kratkim, videla sam - da me želi. Pitala sam ga, rekla sam mu: ‘U ovoj komi, pošto nisi znao da li ću je preživeti, ti si me želeo'. Rekao mi je: ‘Da, to je tačno'. Takvu je ženu on želeo, takvu je Jan Andrea voleo ljubavlju".
Ta njihova veza, koju su mnogi smatrali dekadentnom, ma šta to moglo da znači, trajala je punih šesnaest godina, s tim što je često bila veoma turbulentna. Dolazilo je do žestokih svađa, pa je MD više puta izbacivala Jana iz kuće, uz vikanje i psovanje, da bi se on uvek vraćao, ili bi ga ona zvala, jer im je bilo suđeno da budu zajedno, do njene smrti.
Da dodam još i da je, prilikom mnogobrojnih žučnih svađa, Jan imao običaj da svojoj ljubavnici, kada je bio posebno besan, kaže: „Vi ste ludi ! Vi ste kurva Normandijske obale". (Najčešće su živeli u Truvilu, na obali Normandije). I gle čuda, MD, umesto da odgovori u stilu: "Umukni, ja sam poštena ženska", bez obzira da li je to tačno ili nije, baš ove poslednje reči (kurva Normandijske obale) uzima za naslov jedne od više svojih knjiga u kojima je pisala o odnosima sa Janom (La Pute de la côte normande).
Mnogi se slažu da je Jan Andrea ulepšao starost MD. On ju je toplo inspirisao da piše zanimljive knjige u poslednjoj fazi života, i ona mu je, pored sveg maltretiranja koje mu je zdušno priređivala, bila veoma zahvalna (u nasleđe mu je ostavila da bude izvršilac njene književne zaostavštine). Još tokom Margeritinog života on je napisao knjigu o noj, pod jednostavnim naslovom MD, a nakon njene smrti izdao je knjigu sećanja na svoju ljubavnicu pod naslovom Ta ljubav (Cet Amour-lá), po kojoj je napravljen i jedan film (starija francuska glumica Žana Moro igra Margerit Diras). On i danas živi u Parizu i u intervjuima ističe da je ponosan na sebe što je bio čovek života slavne Margerit Diras u - poslednjoj trećini njenog života.
MD je, kao što se zna, bila ‘notorna' pijanica.
„U početku sam pila viski, kalvados, ono što nazivam bljutavi alkohol, pivo, vrbenu iz Veleja - koja je, kako kažu, najgora za jetru. Na kraju, počela sam da pijem vino i nisam nikad prestajala".
Kažu da je pila od šest do osam flaša crnog vina dnevno. (Tu je prevazilazila Č. Bukovskog, koji je tvrdio „da odlično radi između treće i pete buteljke vina; do treće nema inspiraciju, a preko pete ima je napretek").
Tri puta je ležala u bolnici, radi odvikavanja od alkohola, ali i spasavanja života.
O svom odnosu prema alkoholu ovako je pisala u Stvarnom životu (La vie matérielle), jednoj od svojih poslednjih knjiga:
„Počela sam da pijem o praznicima, na političkim skupovima, najpre čaše vina, a zatim viski. A zatim u četrdeset prvoj godini srela sam nekog ko je zaista voleo alkohol, ko je pio svakog dana, ali razumno. Veoma brzo sam ga premašila. To je trajalo deset godina. Do ciroze, povraćanja krvi. Prestala sam narednih deset godina. Bilo je prvi put. Ponovo sam počela, a zatim sam još jednom prestala, ne znam više zašto. Zatim sam prestala da pušim, osim kad bih ponovo pila. Sad sam treći put prestala.
... Čim sam počela da pijem, postala sam alkoholičarka. Odmah sam pila kao alkoholičar. Ostavila sam sve iza sebe. Počela sam da pijem uveče, zatim sam pila u podne, zatim ujutro, zatim sam počela da pijem noću. Jedanput u toku noći, a zatim svaka dva sata. Nikad se nisam drukčije drogirala. Uvek sam znala da ako počnem s heroinom, put ka kraju biće brz. Uvek sam pila sa muškarcima.
... Piti ne znači da obavezno želimo da umremo, ne. Ali ne može se piti bez pomisli da se ubijamo. Živeti sa alkoholom, to je živeti sa smrću nadohvat ruke. Ono što sprečava da se ubijemo kad poludimo od alkoholnog pijanstva, jeste pomisao da kad smo jednom mrtvi, više ne možemo da pijemo.
... Žena koja pije, to je kao kad bi životinja pila, dete. Tek kad žena pije, alkoholizam postaje skandal: žena alkoholičar je nešto retko, ozbiljno. To je okrnjena sama božanska priroda. Upoznala sam taj skandal oko sebe. U moje vreme, da biste imali snagu da to javno pokažete, da uđete sami u kafanu, noću, na primer, trebalo je da ste već pijani.
... Nedostaje nam Bog. Ničim se ne može uticati da se ne pojavi ta praznina koju otkrivamo jednog dana u mladosti. Alkohol je stvoren da bi se podnela praznina univerzuma, balansiranje planeta, njihovo nepokolebljivo kružno kretanje u prostoru, njihova ravnodušna tišina prema vašem bolu. Čovek koji pije je interplanetarni čovek. On se kreće u interplanetarnom prostooru. Alkohol uopšte ne pruža utehu, on ne popunjava psihološki prostor pojedinca, on samo zamenjuje nedostatak Boga. Ne teši čoveka. Naprotiv, alkohol podržava čoveka u njegovom ludilu, prenosi ga u najviše predele gde je on gospodar svoje sudbine. Nijedno ljudsko biće, nijedna žena, nijedna pesma, nikakva muzika, nikakva kniževnost, nikakvo slikarstvo ne mogu da zamene alkohol u ulozi koju on ima kod čoveka; iluziju najvećeg stvaralaštva. On je tu da je zameni. Pored svega, on predstavlja deo sveta koji bi trebalo da veruje u Boga, a koji više ne veruje u njega".
Naravno, kada je počela da živi sa Janom, vremenom je naučila i njega da pije sa njom: "Poslednjih meseci, posle buđenja, više nisam pila kafu već direktno viski ili vino. Često sam, posle vina povraćala - jutarnje povraćanje alkoholičara sa puno sluzi - povraćala sam upravo popijeno vino i odmah ponovo počinjala da ga pijem. Povraćanje je uglavnom prestajalo posle drugog pokušaja i bila sam srećna. I Jan je pio ujutro kao ja, čini mi se ipak manje, da manje". Verovatno je tačno da je manje pio od nje, kako bi joj pomagao da piše, jer ona sama nije mogla da piše poslednje knjige, ruke su joj previše drhtale, pa mu ih je - diktirala.Neki biografi su trivijalno zabeležili da je MD umrla ‘na rukama Jana' i da je njemu uputila poslednje reči: "Yann, je vous aime. Au revoir".
Eto pojednostavljene životne priče jedne izvanredne žene***), na čijem nadgrobnom spomeniku, na pariskom groblju Monparnas, stoje dva velika slova: MD.
Pariz joj se odužio time što je, pored ostalog, jednoj ulici dato njeno ime.
----------------------
***) Kada kažem da Margerit Diras smatram izvanrednom ličnošću, mislim na njenu sveukupnost, na osobu koja je znatno uticala na javno mnjenje u Francuskoj u drugoj polovini XX veka, a nikako samo na oblast književnosti. Naime, u Francuskoj, za koju je svojevremeno Vladimir Nabokov rekao „da je najkulturnija zemlja na svetu", ima mnogo velikana pisane reči, a MD, mada je značajna književnica, ipak nije među njima. (Ne sme se zaboraviti da Francuska danas ima najveći broj osvojenih Nobelovih nagrada za književnost u svetu). Prema tome, MD jeste dobra književnica, ali nije jedna od najboljih. S tim u vezi, ukazujem da je Lora Adler, jedna od prvih biografkinja MD, u jednom intervjuu, nakon što je vršila velika istraživanja i sakupila mnogo podataka i informacija o životu i radu MD, izjavila: „Pročitala sam dosta njenih knjiga, koje mi se sviđaju, ali ništa više od toga". I ja bih isto to mogao reći: rado sam pročitao desetak knjiga MD, sviđale su mi se - „ali ništa više od toga".
S druge strane, kada se pomene MD danas mnogi čitaoci u Francuskoj i širom sveta pomisle na njenog Ljubavnika, knjigu koja ju je proslavila i koja se prodala u tiražu od preko dva miliona primeraka, na četrdesetak jezika sveta. Međutim, pri kraju života, MD je uvidela da je u pitanju jedna osrednja knjiga, ma koliko dopadljiva, te se šalila na svoj račun, rekavši za tu knjigu da je „le livre de la gare" (knjiga za železničku stanicu), odnosno da je u pitanju laka literatura, koja se kupi na stanici, čita u vozu i baci kada se napusti voz. Stoga je, na šest godina pre smrti, uostalom, prepravila i dopunila tu knjigu, pa je izdala naknadno pod naslovom Ljubavnik iz Severne Kine (L'Amant de la Chine du Nord). Faktički, autorica je priznala da Ljubavnik nije bila knjiga zaljubljivanja mlade devojke, kako to izgleda na prvi pogled i kako su mnogi čitaoci širom sveta shvatili, već knjiga o prostituciji petnaestogodišnjakinje, pod pritiskom majke koja je bila ophrvana siromaštvom, a što je bilo između redova knjige.Ipak, MD ostaje jedna od izvanrednih ličnosti Francuske druge polovine XX veka.