Danas i mnogo većim nacionalistima od nas slabo ide. Takvo je neko vreme. Više se ceni internacionalizam. Proleteri svih zemalja se ujedinjuju, a nacionalisti sede sa strane ne prateći trend. Mada, ne može se reći da ujedinjenje nacionalista svih zemalja nije u nekim istoriskim trenucima bila tema, koliko god imala oksimoronskog u sebi. Jevreji su možda jedini pravi preostali nacionalisti, i Japanci, naravno. Dok izraelske bombe zasipaju Gazu, ubijajući decu, progresivni svet, na čelu sa Kristijanom Amanpur i Bernarom Anri-Levijem, ćuti i pravi se blesav, bojim se da ću jevrejski primer sada preskočiti, kao izraz svog ličnog protesta prema užasu koji se odvija u aktuelnoj fazi izraelsko – palestinskog konflikta (za koji, ovim putem, apelujem da prestane odmah!).
Vraćam se zato Japancima, za koje držim da su u nacionalističkom pogledu, u onom prosvećenom smislu kojim se, na kraju krajeva, i bavi ovaj serijal tekstova, superiorna pojava. Evo i primera. Sedim u kolima i posmatram Tokio kroz prozor. Vozimo se periferijskim delom, široke su ulice, malo je šetača. «Pogledajte onog čoveka!» kaže mi moj saputnik, tadašnji ambasador u Japanu Ivan Mrkić. Čovek na koga mi je njegova ekselencija skrenula pažnju, službeničkog je tipa, znači u odelu s kravatom, hoda ravnomernim korakom praznim trotoarom pušeći cigaretu. I onda vidim: on u svojoj ruci drži malu pikslu u koju, s vremena na vreme, trese pepeo cigarete. Zapanjen sam. Pitam ambasadora da li je to normalna stvar u Japanu. «O da!», kaže on, «Savim! Kad završi s cigaretom pepeljaru će zaklopiti i staviti je uredno u džep sakoa.»
12. Eugen Herigel, «Zen u umetnosti gađanja iz luka» je zato sledeća knjiga na kontraspisku. Mogla je, isto tako da bude i «Zen budizam i psihoanaliza» Suzukija i Froma. Čak i «Zen i umetnost održavanja motocikla» Roberta Pirsiga. Sve one bi nam poslužile da donekle shvatimo zen i umetnost trešenja pepela sa cigarete u praznoj ulici na periferiji Tokia. Ili da shvatimo umetnost ispijanja čaja, aranžiranja cveća, ili borbe kendo. Značaj i lepota pobrojanog nije u postizanju praktičnog cilja. Mada cilj itekako postoji: Tokio je i pored prenaseljenosti uredan i čist grad za razliku od Beograda, ili bilo koje druge naše varoši, čaj okrepljuje dušu, cveće takođe, a napadnite kendoistu pa će vam očas posla rascopati tikvu bambusovim štapom. No pored svog vidljivog cilja, važniji je onaj pravi, nevidljivi. Kada kendo majstori ukrste mačeve poenta nije ko će pobediti, a ko će izgubiti borbu. (Nije im cilj, sledstveno tome, ni da protivnik bude umlaćen, zatrt, ponižen, uništen, razvaljen itd) Već je bitno ko će iz borbe izaći kao bolji čovek. Ovo poboljšanje sebe, kome nas uči zen, vrši se kroz proces «zaboravljanja sebe» koje se postiže dugotrajnim napornim vežbanjem kojim se postiže «detinjastost» pa pojedinac ponovo misli kao kiša koja pada sa neba, kao talasi koji se valjaju po moru, kao zvezde koje osvetljavaju noćno nebo, kao zeleno lišće koje niče pod blagim prolećnim vetrom. Pa on, pojedinac, na taj način, sam postaje kiša, more, zvezde, zelenilo...meta u koju gađa strelom, šoljica čaja ili – protivnik s kojim se bori rukama, bambusovim štapom ili mačem. Dakle, pobedio si svog protivnika kada postaneš on. Ovaj zaključak nije ni malo jednostavan, ni lak za razumevanje, a još manje za prihvatanje i usvajanje kao modela ponašanja. Ako bi se, ipak, potrudili to bi nam pomoglo da ostvarimo svoje mesto u društvu, da shvatimo svet oko sebe, čak i domaću političku scenu, uspeh SNS-a, možda čak i ulogu i zadatak Srbije u procesu evroatlantskih integracija.
13. Jukio Mišima «Zlatni paviljon». U nastavku dana u kome sam video Japanca s pepeljarom, imao sam priliku da razgovaram s japanskim carem Akihitom o japanskoj literaturi, filmu i njihovom uticaju na Srbe. I sam sam bio više nego prijatno iznenađen mogućnošću na koju mi je, kao članu delegacije srpskog predsednika, ukazao carski protokol, što je koincidiralo sa zemljotresom koji je ozbiljno zaljuljao carsku palatu, dok niko od prisutnih Japanaca nije ni trepnuo. Nešto docnije, kada je došao moj red, prišao sam njegovom carskom veličanstvu, rukovao se s njim i zagledao u nasmejano i ljubazno lice najstarijeg sina cara Hirohita. Rekao sam da mi je velika čast što imam priliku da mu se obratim i da bih voleo da zna da dolazim iz Srbije, zemlje u kojoj se japanska tradicija, kultura i umetnost veoma dobro poznaju i visoko cene. «Mi u Srbiji, mnoge japanske pisce i reditelje i odlično znamo i volimo», rekao sam. «Koje pisce?» pitao je car. «Mišima, Kenzaburo Oe, Kazuo Išiguro..», krenuo sam da nabrajam. «Koju vi knjigu najviše volite?» pitao me je car Japana. Pomislio sam da kažem «Ostaci dana», ali sam posegnuo za nečim japanskijim. «Zlatni paviljon», rekao sam. «Vidite, rekao je car, ja nisam čitao «Zlatni paviljon», ali sam bio u njemu pre nego što je izgoreo. Ovaj novi vi ćete sutra videti, ali stari je bio daleko lepši.»
(Nastaviće se. Možda.)
Objavljeno u Našim Novinama 26.7.2014.