2010. održana je u Beogradu relativno uspešna «Parada ponosa». Učesnici su se bezbedno razišli kućama, ali nasilnički incidenti desili su se posle završetka samog događaja. Gorak ukus u ustima ostavile su homofobne kampanje nekih pripadnika vlasti, npr. ministra Dačića kome se u pojedinim trenucima pridruživao i tadađnji gradonačelnik koji je homoseksualcima savetovao da lične afinitete izražavaju u svoja četri zida.
Oba su ova političara, već u prvom istraživanju popularnosti, zabeležila skok svojih ličnih rejtinga. Dakle, treba znati: homofobija je politički profitabilna.
U standardni arsenal homofoba, inače spadaju tvrdnje da je paradiranje peder-bal, da mu je cilj kvarenje omladine i da nam ovu «bolest» servira zli zapad kako bi se Srbima ogadile porodične vrednosti i kako bi krenuli stranputicom izopačenosti i propasti.
Bez obzira na te glasove kojih ima i uvek će ih biti, opšta se klima ove godine osetno promenila. Dačić je, na primer, propustio da utroši par nedelja u kampansko hejtovanja gejeva i priliku za jeftino povećanje popularnosti. Da li zbog promene svesti ili zorta od sadašnjeg premijera, ne znam. Šta god da je, ministar je čitav svoj homofobni repertoar sveo je na to da kaže kako se «ne slaže sa stavovima LGBT populacije».
Kojim stavovima? Zaista, koji to stav iznose homoseksualci šetnjom kroz Beograd? I da li oni njome primoravaju Dačića i Đilasa da prihvate njihov stil života i njihove afinitete?
Jok, brate. LGBT paradom izražavaju svoj ljudski, građanski protest. Oni svojom šetnjom kažu: «Niko ne sme da nas bije!»
Zato me baš zanima s kojim delom tog stava se Dačić tačno ne slaže.
«Mi smo ugrožena manjina u državi u kojoj u Ustavu piše da su svi građani jednaki, bez obzira na pol, nacionalnu, versku, političku pripadnost ili seksualno opredeljenje i zato niko ne sme da nas ugrožava, maltretira, vređa i obespravljuje», jeste poruka događaja, a on se zove Paradom ponosa, ne zato što neko treba da bude ponosan zbog svog privatnog afiniteta, već zato što svaki građanin Srbije mora da bude ravnopravan i slobodan, a kad se neko na dostojanstven i miran način izbori za svoju slobodu, ima pravo da bude ponosan.
Neki su političari ovih dana prijatno iznenađenje jer su umesto sticanja jeftinih, populističkih poena izabrali da se ponašaju politički zrelo i da pokažu toleranciju i pristojnost. Npr. ministarka za EU integracije Jadranka Joksimović koja se otvoreno i bez kalkulacija založila za održavanje Prajda. Potom, neki od kojih nisam očekivao: Dragan Šormaz npr, pa Saša Mirković koji je ponudio da se dogodine slična manifestacija održi u Zaječaru. Za svaku pohvalu je ministar Tasovac čije je ministarstvo i pomoglo nedelju Prajda što je dobar, hrabar i za Srbiju koristan gest. Čedomir Jovanović je jasno i glasno rekao će doći na Paradu. Upravo dok ovo pišem premijer u svom obraćanju kaže da će država svakom svom građaninu obezbediti zaštitu u skladu sa Ustavom i da niko ne sme da ugrožava bezbednost bilo kome u Srbiji. Ovaj stav je odličan, ispravan i neuporedivo bolji od onog da LGBT treba da ostanu u svoja četiri zida, za koji se iskreno nadam da odlazi na ropotarnicu istorije.
Patrijarh Irinej, bez sumnje, najveće je razočarenje. Čelnik SPC, pošto je pre par meseci srpski gej narod okrivio za poplave, sada je bez trunke ljubavi prema bližnjem svom izjednačio homoseksualce i pedofile. Ovaj znak jednakosti, s jedne strane, ružna je neistina, a s druge licemerje jer ta ista SPC pedofile u redovima svojih vladika toleriše. Pedofilija i homoseksualnost, inače, nemaju nikakve veze jedno s drugim, to zna svako pismen, ali je zgodno da se neukima i agresivnima takvom pričom podgrejava odijum. Da li je patrijarh svestan da zbog svojih reči postaje odgovoran za eventualno nasilje protiv učesnika sutrašnjeg događaja? Kad patrijarh izgovori da država ne treba da finansira Paradu, on zaboravlja da LGBT zajednica plaća državi porez, za razliku od SPC zajednice, pa ima sva prava koja iz toga proizilaze.
Na koncu, dodao bih i ovo: lideri LGBT ne rade svoj posao kako valja. Ne mogu se prava ugrožene manjine odbraniti tako što će se jednom godišnje dići dreka i što će jedan grupica ljudu prošetati od tačke A do tačke B, a onda čitav ostatak godine ništa. Potrebno je ljude edukovati, objašnjavati im da LGBT nisu nikakvi bolesnici, manijaci i silovatelji, nego obični ljudi koje svakodnevmo srećemo u prodavnici i trolejbusu. Treba objasniti sa kakvim se oni problemima sreću u životu. Posle poplave u Obrenovcu napisao sam da bi za LGBT najbolje bilo da umesto Prajda organizuju akciju pomoći poplavljenom području. Setimo se kako su pomagali azilanti. Da su LGBT, kao organizacija tako postupili, nema tog popa ili desničara koji bi danas mogao olako da sipa svoje anticivilizacijske populističke besmislice.
Ali evo, sad imamo Kladovo i Tekiju, a priča se da ljudima i tamo treba pomoć.
Objavljeno u Našim Novinama, 27. 9. 2014.