Dunava koja je ovde takođe u nekoj dubodolini, jeste ima to da je taj deo grada sa druge strane onog visokog beogradskog grebena ali kada je BGnV u pitanju reljef i ta stereotipna morfološka ograničenja nemaju značaja kao u nekim drugim slučajevima gde prirodna prepreka može značajno da utiče na domet vizure i gradska gledanja, dakle, gledam niz ulicu jer se na tu stranu može vizuelno, za sada samo virtuelno i duhovno, komunicirati sa nameravanim novim gradskim uradkom na obali Save, kažem opet sa druge strane grebena i kao što je rečeno nikakve prepreke tu nisu u snazi da ometu očinji vid na budući ponos i identitesku tačku gradsku a o tome mi pričaju i drugari koji stanuju na raznim mestima po Beogradu, u Rakovici, pa onda na Zvezdari, pa kod Kule Nebojše ili kod Bajlonija a ima jedan i na kraju Južnog bulevara tamo kod jedne benzinske pume i svi oni vide BGnV mada svi koji ga gledamo i vidimo znamo da nije još uvek izgrađen i da se ta izgradnja tek planira, menja se Generalni plan i drugi urbanistički predlošci, u političke mrzitelje se smeštaju oni sa po nekom primedbom ili upitom o čemu se tu radi, o parama na primer ili o tome ko će da plati kanalizaciju i vodu i struju za dva miliona metara kvadratnih što će tu da bude i ko će to sve da kupi i zašto baš toliko visoka ružna kula u sred tog nameravanog urbanističkog kupusa bez suve kolenice koja se obično umetne ukusa radi, a ovde će ukus da bude pomalo gorak jer će ta kula da nikne iz narečenog kupusa i pokriće pogled na Pobednika na vrhu Kalemegdana, Terazije i siluetu Hrama na Vračaru a mislilo se da su te tri tačke neka pamtljiva poenta u slici Beograda sa savske strane, no svejedno, gledam kroz prozor, slika iza grebena prodire kroz brdo i dopire nezaustavljivo i agresivno ne vodeći računa o stvarnosti do mog oka ali tu staje i ostavlja bez daha, samo ne znam da li zbog mog nerazumevanja progresa u koji su namerili na me uvale ili upravo zbog toga što mi je sve jasno.
Onda odlučim da spustim zavesu ne bih li se dozvao samom sebi i sklonio to gledanje sa vidika ali ne može, zavesa je zakočena i onda posle nekoliko pokušaja, uzaludnih naravno, prepoznatljiv glas iz etra mi tihim nežnim tonom iz mekog srca dojavljuje da prestanem sa ludorijom zatvaranja zavese radi prestanka gledanja u BGnV jer je to posmatranje obavezno, zadato od nadležnih, svako jutro najmanje pola sata umesto umivanja, kafe i to važi za sve beograđane, oni u Nišu i okolnim gradovima su odbili na neprihvatljivo odbojan način, iz ljubomore naravno, to da gledaju a mi ovde u prestonici ima da se tim jutarnjim gledanjem navikavamo na nove vrednosti i novi simbol gradski jer posle nekoliko godina takove terapije shvatićemo vrednosti koje se nude i razbićemo i poništiti u sebi tu primitivnu i zastarelu potrebu građana u ovom gradu da budu pitani kada se u gradu nešto veliko i novo u urbanoj slici događa i da eventualno koriste svoja prava i budu nekipiut protiv takovih nagoveštenih novina i promena i svakako ćemo biti onda u stanju da razumemo potrebu za promenama i novoj slici za budući Beograd.
Pa onda da gledam prilježno, terapija je terapija i svakako treba da pomogne a ako ipak ne bude efekta znaću da sam jedan od onih ...