Ima tu oko nas različitih glasova o toj temi i bar dve strane onih koji se njom nose i govore, naravno, svako sa svojim viđenjem i da je država dovoljno odgovorna i spremna da sluša, misli i razgovara o izrečenom izgledi za bolju neku budućnost Beograda možda bi bili dohvatljivi.
Jedna, državna strana, kaže da je to (Beograd na vodi) spas za državu, ta maketa, i za grad Beograd i sve najlepše o tome, o neizmernoj količini metara kvadratnih, o lepoj budućnosti građevinara, o dolazećim milijardama evara, o novoj poziciji grada u svetu, o hiljadama zaposlenih, o novoj prelepoj urbanoj slici gradskoj i sve tako u beskraj, već i ti govornici ne mogu naći dovoljno lepih kazivanja na tu temu ali uz to paze da ni jednom reči ne govore o parama koje za to veselje treba platiti, vlasništvu, ustupanju terena i otuđenju gradskog zemljišta, menjanju zakona na brzaka, o eksproprijaciji zemljišta za potrebe jednog investitora, praktičnom ukidanju javnog interesa i tako to, sve najbolje i roze boje.
Sa druge strane Srpska akademija nauka, Akademija arhitekture Srbije, Udruženje arhitekata Srbije, strukovne organizacije, arhitekti, urbanisti, ekonomisti, saobraćajni eksperti, većina u kulturnoj javnosti i građani razni imaju značajne primedbe i pitanja sasvim razložna i ubedljivo tačna o svemu onome što predstavnici vlasti ne izgovaraju ili izvrdavaju, dobro, izbegavaju da odgovore i kažu javno, a radi se o stvarnoj budućnosti Beograda koja, ako su oni što primedbuju i pitaju u pravi nije ružičasta i daleko je od slike koju vlast na sve načina promoviše.
Te upitne reči izgovorene javno, dostavljene institucijama u pisanoj formi i zvanično, objavljenje u medijima, na mrežama i na svim mestima gde vlast nije uspela da stavi prepreku su preskočene, kao da nisu izgovorene, bilo kakav dijalog sa vlastima je onemogućen, ne postoji, potisnut je ili omalovažen, a za uzvrat rečeno je da su takvi što nisu skloni da prihvate ponuđenu sretnu budućnost mrzitelji, da ne vole Beograd, da preče napredak društveni i ekonomski ali i kulturni, da su politikanti beznadežni, žele da ostanu u prošlosti i još se može dodatno sa strane vlasti čuti po neki sličan bahati bezobrazluk .
Dakle, javnost, stručna i laička je isključena iz učešća u promišljanju urbanog razvoja Beograda i njegove budućnosti, ukinuto je pravo na reč, odnosno, može se reći o toj maketi ali pošto to nema odjeka niti je čuto od onih kojima su te reči upućene svodi se ipak sve to na stvaranje posebnih izbegličkih kolona u kojima su čak i članovi Srpske akademije nauka i svi drugi napred nabrojani a posebno beogradska javnost, jer su dajući primedbe i pitajući, ponašanjem vlasti izgubili pravo građanstva, bolje reći, oduzeto im je zbog interesa koji svakako nisu njihovi, stručni i građanski pre svega. Mada se nikuda nisu odselili, tu su u svom gradu i zato se to može nazvati novom, naprednom formom postojanja izbegličkog, čekanje azila u sopstvenom gradu. Azila koji bi omogućio i njima, skrajnutima, da mogu ravnopravno i bez utišavanja i nejasnog, ponekd kontraiktornog uzvraćanja nepriličnim rečima da zaista učestvuju u građenju svog grada. Izbrisani, kako reče Oliver Frljić ...