Retko gledam TV. Poznato je i dokazano da izaziva opadanje kose, reumu, upalu jajnika, svrab i osip, endemski kretenizam, čir na dvanaestopalačnom, čukljeve i svašta još. Dobro, pogledam neki dobar film, serije mnogo ređe jer traže disciplinu i organizaciju (osim onih nepovezanih kao Ubistva iz Midsomera gde bez frke možeš da gledaš 6. i 11.). Mada, priznajem da se raspored u mojoj kući svojevremeno pravio prema vremenu Downton Abbey.
Osim filmova i serija pogledam i ponešto na kanalima za neidiote (Discovery, History itd). Avionske nesreće redovno, poneku dobru emisiju iz istorije ili nauke.
Tako pre desetak dana slučajno naletim na nekakvu dokumentarnu seriju o norveškoj teškoj šlep službi koja po zimsko-planinsko-severnoevropskim kijametima izvlači šlepere, autobuse i ostala čuda koje se u tom Ledenistanu svakodnevno zaglavljuju.
Prvo krenem da gledam one kamione kako su pametno i funkcionalno napravljeni (tako je moj otac svojevremeno gledao Kliniku Švarcvald i samo huktao "vidi: gastroduodenalna sonda za jednokratnu upotrebu"). Pa onda primetim i kako su svi šoferi jednako obučeni, u kvalitetnu i dobro osmišljenu odeću prilagođenu poslu i uslovima. I tako, malo pomalo, krenem da gledam svaku epizodu.
Ali šta me u stvari navuklo i pretvorilo u ovisnika?
Činjenica da u desetak epizoda koliko sam odgledao još nije bilo Norvežanina koji ne govori odličan engleski, funkcionalan, gramatički izrazito ispravan, razvijene i primerene frazeologije, bogatog rečnika - ni nalik drvenom školskom engleskom na koji se čovek navikne na istocima i juzima Evrope. Svi koji se pojavljuju u seriji, od kamiondžija, vulkanizera, šlepadžija, policajaca, slučajnih prolaznika, baba koje nose povrće na pijac, ronilaca... ama baš svi govore na nivou najmanje Viši I. Sa norveškim naglaskom ali čak je i on manje izražen nego što bi se očekivalo.
Nisam baš dugo bio u Norveškoj a i kad sam bivao tamo nisam nešto posebno obraćao pažnju na to KO SVE govori engleski. Svi sa kojima sam dolazio u kontakt govorili su ga odlično ali ipak nisam baš imao posla sa šljakerima po vukojebinama i provinciji. Ali ovo me baš bacilo u težak bedak. Tamo svaki vozač šlep službe i lokalni pandur u nečem što je ekvivalent Krepoljinu, Sjenici, Mionici ili Babušnici govori bolji engleski nego 90% ljudi koji su ikada diplomirali u Beogradu. Uključujući i katedru za engleski jezik!
Ko ne veruje neka pogleda prvih 10 minuta ove epizode.
Šta je to što oni umeju a mi ne umemo, šta je to što čini da iz njihovih škola ljudi izlaze sa jednim vrlo konkretnim i upotrebljivim znanjem (a ne radi se o školama u kojima je jezik osnovni predmet!)? Zašto oni mogu a mi ne možemo? Zašto norveški kamiondžija ne govori engleski ništa lošije od engleskog kamiondžije (u mnogim slučajevima pravilnije slažu vremena) a pola naših akademika doktora nauka iz tehničkih nauka (ne govorim ovde o Matijabećkovićima raznim) govore engleski ko Tarzan Madžar?
Zašto mi uvek najgori od sve dece?