Nocas sam sanjala neki jako čudan san. Stojim na pozornici i pevam, ali ne bilo koju pesmu, već kompoziciju Sergeja Rahmanjinova, „Kako mi je teško“.
Pevala sam na sceni oko koje je gorela vatra, i taj plamen se pribliažvao. U jednom trenutku je ona postala hipnotišuća, toliko da je bilo nemoguće da joj se odupreš.
Sami vrhovi su bili beli poput špiceva. Iz crvene boje, vatra je počela da se pretvara u belu, i svaki plamen se duplirao sve dok nije postao jedan veliki breg sa dva ponora na samom vrhu.
Ja sam i dalje stajala i pevala.
Možda je taj san bio samo odraz svega sa čim nas zasipaju svih ovih meseci i godina takozvani nacionalisti koji ni ne znaju šta ta reč znači.
Razlog zašto sam sanjala možda sve ovo je zbog intervjua koji sam dala pre neki dan za novu.rs, a vezan je sa slučaj tri Romkinje koje su napadnute u autobusu.
Da na trenutak i zanemarimo da su Romkinje, već da su samo ženske osobe, samo na trenutak, da zanemarimo to, i tada bi retko ko reagovao.
Nekako je normalno da ženske osobe budu maltretirane zar ne? Još ako su Romkinje onda taj problem postane i nevidljiv, jer zašto bi se neko zbog „Ciganki“ mešao.
Problem nastaje kada se neko ipak umeša, zamoli da im se pomogne i objavi sve to na FB i onda se putem društvenih mreža sve prenese i stigne u medije.
Tada se postavi pitanje da li je Srbija rasistička ili ne?
Srbija nije rasistička zemlja niti su ljudi koji žive u njoj rasisti na američki način jer kod nas nema Crnaca, ali ima Roma.
Sa Romima se oduvek živi, na distanci, socijalnoj, društvenoj, ekonomskoj i ni jedna ni druga strana ne planiraju da taj jaz makar malo pomere, ali ga zato drugi pomeraju.
Tokom svih mogućih ratova i stradanja groblja su se punila Srbima i Romima i svi zajedno mirno spavaju večnim snom.
Kod nas nema takvog rasizma, postoji samo jedna velika praznina i distanca koju po pravilu pojedinci mogu da prekrše.
Kod nas policajac nikada ne bi Roma ubio dok vrši dužnost samo zato što je Rom, niti bi Rom ubio Srbina zato što je Srbin, pa mi onda ostaje jedno pitanje.
Zašto taj plamen ne ugasi voda?
Tokom svih ratova, progona, pa i poslednjeg na Kosovu koji se desio, zajedno su stradali i Srbi i Romi.
Možda je poslednji čas da probudimo bujicu i da poput cunamija počisti sve, pa da na novim temeljima sagradimo lepšu budućnost.
To što je putnik bio pijanu trenutku napada na tri Romkinje, nazivajući ih napogrdnijim imenima i preteći im ubistvom, nije nikakvo opravdanje za njegovo stanje, jer to on misli i kada je trezan.
Pa dakle da li u Srbiji postoji rasizam ili ne?
Na američki način ne i hvala Bogu na tome, ali na neki drugi definitivno da, samo što su za to krivi i Srbi i Romi, jer se drže po strani, sem kada ih strpaju u istu grobnicu, dva metra pod zemljom, a tada nema nikakvih distanci.
Moje je pitanje, da li ćemo biti ujedinjeni samo kada smo pod zemljom ?