gost (ko)autor: alselone
Mi vidimo realnije svet od jednog psa, koji vidi realnije svet od guštera, a gušter realnije od crva, zar nije tako? Opšte je uverenje, kako naučno tako i laičko, da vrste evolucijom izgrađuju svoja čula na način da vide i osete svet bliže onome što zaista jeste.
Ipak, jesmo li potpuno sigurni u naizgled očevidnu činjenicu?
Računarske simulacije evolucije kroz teoriju igara daju suprotne mogućnosti. Ako ispravno pretpostavimo da je osnovni pogonski motor svake jedinke da se razmnoži, a da bi to uspela da se prehrani, zar onda naša čula evolucijom ne brusimo samo u ta dva pravca, sve više ignorišući delove stvarnosti nevažne za održavanje vrste?
Šta više, da li je jedinka važna ili možda nešto fundamentalnije? Važniji su geni. I možemo primetiti kako se geni prenose i sa jedniki na jedinke ali i sa vrsti na vrste. To možemo dokazati altruističkim ponašanjem nekih jedinki. Na primer, neke vrste veverica skviče pošto primete predatora. Time spašavaju leglo ali često žrtvuju sebe privlačeći pažnju predatora. Spašeno je na primer 10 gena dok je jedan žrtvovan. Uspeh.
Strategije preživljavanja se prenose genima i možemo ih uporediti kod različitih vrsta. Neke od njih primenjuju “strategiju golubice” a to je slučaj u kom se odluka kome pripadaju resursi određuje mirno, dok druge primenjuju “strategiju sokola” pri čemu se sporovi rešavaju borbom. U svetu golubica optimalna strategija je biti soko, pošto prosto uzmeš sve što želiš jer se niko ne bori, dok je u svetu sokolova optimalno biti golubica koja će izbeći štetu nanešenu ratom i na kraju pokupiti plodove. Strategija se dakle menja ne samo u skladu sa okruženjem, nego i u skladu sa strategijama ostalih učesnika plesa evolucije.
Imajući u vidu navedeno, čuvenu Hobsovu maksimu bi trebalo korigovati u - Čovjek je čovjeku i vuk i vjeverica.
No za razliku od životinja, pa i onih nama najbližih u srodstvenom smislu, čovjeku je dato da na opstajanja svojih gena utiče i društveno, a u posljednje vrijeme i tehnološki (direktnim intervencijama na genomu).
S enormnim porastom svoje tehnološke moći čovjek je sebi postao najveća prijetnja u liku alfa vuka i najveća nada kao sigma vjeverica.
Kao tehnološki progresivna vrsta naš opstanak će uskoro zavisti od pozicioniranja čovječanstva kao kosmičke civilizacije. A po Kardaševljevom kosmičkom srbomjeru mi nismo još ni civilizacija Tipa 1*. Naš index trenutno je 0,73.
(* - Civilizacija Tipa 1 bi bila u stanju da koristi svu raspoloživu energiju planete. Procjenjuje se da bi u zemaljskim okvirima to odgovaralo snazi (energija u sekundi) od 2x10na14 kilovati).
Dalji razvoj, odnosno dosezanje statusa civilizacije 2 tipa, bi podrazumjevao potpuno korišćenje energetskih potencijala kojim raspolaže naše Sunce, odnosno konstruisanje tzv. Dajsonove sfere.
Treći korak bi predstavljao iskoračavanje u duboki kosmos i stavljanje galaskisje pod sopstvenu energetsku kontrolu.
No, šta ako među svim tim zvjezdama Mliječnog puta mi nismo sami. Šta ako i neko drugi grčevito skuplja resurese (kao u strategijskim video igricama) kako bi se apgrejdovao na kosmičkoj skali. Na našim (ukrštenim) putevima razvoja mi smo jedni drugima najveća moguća prijetnja i smetnja.
Upravo ovaj koncept je opisao Liju Cisin u svojoj poznatoj SF trilogiji Priče iz Zemljine Povijesti (aka Problem Tri Tijela), kad je u okviru Kosmičke Sociologije formulisao Teoriju Mračne Šume - Svemir je Mračna Šuma ispunjene kosmičkim vukovima (i drugim zvijerima) koje se njome šunjaju i vjeverica koje se skrivaju tehnološkim mimikrijama.
Ovom hipotetičokm teorijom Cisin je ujedno ponudio odgovor na Fermijev paradox, sižeizirano dat kroz pitanje - Gdje su ti vanzemaljci (ako su već tako napredni)?
No to bi pogled na probleme civilizacija Tipa 3 iz perspektive civilizacije Tipa 1, odnosno najvjerovatnije lišen čitavog seta naučnih i tehnoloških apdejta koji bi se u međuvremenu izdešavali.
Sasvim moguće da na određenom stepenu shvatanja prirode kosmosa problem resursa postaje trivijalan. Sad, da li će to značiti korištenje energije kvantnog vakuma ili mogućnost nelokalnog korištenja energije čitavog (beskonačno velikog) svemira ili bi to podrazumjevalo otkrivanje radikalno novih naučnih istina, to je zasada u domenu naučne fantastike. No ono što je sigurno (pod tom predpostavkom) je da strategija sokolova u evolutivnom razvoju civilizacija višeg tipa više ne bi imala smisla. Vjerovatno je i sam opis Kosmičke Strategije imenom životinjske vrste s jedne planete krajnje skučen i nedekvatan u svom pojmovnom značenju. Baš kao i Mračna Šuma ;)
Opet, izgleda da nam je uvijek lakše rješavati probleme iz budućnosti i tumačiti prošlost nego se baviti postojećim stanjem.
U tom trouglu shvatanja Realnosti kakva zapravo jeste, resursa koji su (bes)konačni i odgovora na pitanje Gde su više ti vanzemaljci verovatno se krije odgovor na pitanje kako zupčanici izgledaju ispod “desktopa” koji vidimo. Jer, kao što korisnik računara vidi prozore, slova i brojeve a u kućištu prolazi neka strujica i magnetišu se feromagnetski materijali (ako se i dalje ovako prave diskovi), tako i mi vidimo stilizovane reprezente stvarnosti koji su nam potrebni kako bismo uspešno rešili dva pitaja sa početka teksta. Ako budemo to saznali, time ćemo verovatno saznati i cilj evolucije i života. Cilj nije razmnožavanje, kako se obično kaže, nego je razmnožavanje samo mehanizam kojim se stiže do nepoznatog cilja.