Šta reći? Tužno.
Beskrajno tužno kada gledate sve te ljude, sve te registarske tablice, BG, PU, ST, ZG, NS i tako dalje, dok posmatrate reku ljudi, svi pohitali u Inđiju, dali 30 evra na keca, prešli na post paid, dali krv, šta sve nisu uradili... samo da im se na 18 m visokoj bini poklone mega planetarne zvezde koje taj status imaju već dve decenije. Usput su se u autobusima i automobilima slušali samo oni, pevalo se na sav glas i posle svake pesme ponavljalo „Uh kad bi ovo svirali!“ A epilog?
I nebo je plakalo od tuge.
Verujem da svi, a takvih je puno, ali baš puno, koji RHCP slušaju od Californication pa na ovamo, koji su Outside koliko odmah stavili za zvono mobilnog telefona možda još i mogu da budu koliko toliko zadovoljni. Sve što su svirali u tih sat i 10 minuta, bile su nove pesme, od kojih mi se nikada nijedna nije svidela onako kao što je to pre deset godina mogla bilo koja stvar sa albuma Blood Sugar Sex Magic ili možda njihovog najboljeg albuma, Mother’s Milk. Tek da i ja ne ostanem bez ičega, sa prvopomenutog dali su mi Give It Away, a sa drugog Higher Ground i to bi bilo sve.
Reče neko prošli put kada sam ih prozvala za tu komercijalu zvuka kojoj su se predali i postali lako pevljivi, previše „emtivijasti“ da je to sasvim normalno i „ok“. Ok je samo ako niste nikada služali na repeat Freaky Styley dok vam se ne zavrti u glavi, ako niste mlatarali rukama i uvijali se ko Flea u spotu Breaking the Girl, ako uz njihovu muziku niste nikada ni pokušali da izvedete taj red hot ples i u nedostatku Interneta tada na papir besomučno skidali reči. Ko je TADA umeo da otpeva Give It Away od prve do zadnje bio je RHCP freak, jer je njihova autentičnost sem u ritmu bila i u gotovo uvek dugačkim tekstovima, i brzom govor-pevanju koje je mogao da savlada samo neko ko je opsednut. Bila sam tada mladja, ali sve to duboko urezano mislila sam da će oživeti sinoć na Zelenoj fest livadi. A desilo se nešto drugo. Devojčice oko mene sa mindjušama u obliku crvenih papričica vrištale su i pevušile svaku novu stvar dok sam se ja nadala da će sledeća biti Suck My Kiss, Knock Me Down, Funky Monks, My Lovely Man ili barem, I Could Have Lied.
Osećam da su prevarili mene i sve nas koji smo od njih napravili da budu to što jesu. Prevarili su svoju pravu publiku, one koji su im opraštali i kada naprave nešto potpuno bezveze kao Zepher Song, Carbon i slične pesme za popunjavanje rupa na albumu, nas koji smo na mladje generacije prenosili pelcer koji se zvao RHCP, nas koji smo taj funk/rock sa elementima sludjene improvizacije slavili na sve strane jer se odupirao još onda prisutnoj standardizaciji muzičkih žanrova... i da ne kukam više, mogla bih do sutra, pogledajte dole fotke sa „dogadjaja godine“. U svojoj viziji pre koncerta imala sam potpuno drugačiju priču za blog u glavi. Htela sam da post počnem sa polaskom, šta nas je dočekalo, da pišem o vašaru u Inđiji i veštini trgovaca da možda od ove jedne večeri vrate sve svoje dugove, da pišem o dugom čekanju na Pepperse da se pojave na bini i kako su drugi ubijali vreme...ali sve je palo u vodu. Ono što je sigurno, zadovoljni mogu biti mts i Rts, Telenor i Tuborg, Frikom i Exit... a mi?
Koncert su bukvalno odradili. Komunikacija sa publikom – nula, iako su bili pozivani na bis, ljudi su dobili muziku sa razglasa i ostalo im je još da se okrenu i odu kući. Što smo i uradili. Za ovako nasjavljivan dogadjaj 70 minuta je bruka. Organizatori bi trebalo da se pokriju i ne izlaze na videlo javnosti dok sve bar malo ne izbledi.
Sramota me je da priznam da sam se čak u jednom momentu setiola i studentskih demonstracija kada su nam preko razglasa na Trgu dok smo se smrzavali pustili podršku benda Red hot Chili Peppers. Za mene je to tada bilo kao da su je meni lično uputili. Setih se toga i pomislih, daće sve do sebe. Potudiće se... dolaze PRVI put! Al bejah naivna... they could have lied!
by the way:
Pre njih nastupili su i Ritam nereda, koji se nisu promenili od one 1994. I dlaje su drski, preteći i energični i ja sam ih uvek gotivila. Edo Majka mi je potpuna nepoznanica, a Kiril je bio pravo osveženje. Neki nepoznati britanci, na kojima se vide tragovi ostrvskih bendova poput Suede, Placebo, Muse, Primal Scream, nisu bili loši... Mislim da im se dopala velika bina i atmosfera od 100 hiljada ljudi. Njima se bar dopala. U nekoliko navrata kada su hteli da podele to svoje oduševljenje, pre svakog refrena moglo se čuti „Serbia!“
by the way 2:
Vraćanje iz Inđije postalo je teže nego vraćanje iz Indije. Za izlazak sa parkinga bilo nam je potrebno puna četiri sata. No comment.
izvor: www.lice-nalicje.net
photos