Mene je moja učiteljica lepo učila da svaki pismeni zadatak treba da ima svoj uvod, razradu i zaključak. U čast moje učiteljice Jagode i Međunarodnog dana ponosa, ovog puta ću se striktno držati tog pravila.
UVOD: Gostujući na hrvatskoj televiziji u emisiji „Nedjeljom u 2“, predsednik Srbije Boris Tadić je na pitanje novinara Aleksandra Stankovića o tome kakav je njegov stav o homoseksualcima, odgovorio da „svako ima pravo da iskazuje svoje seksualno opredeljenje“.
Bravo, bravo. Možda bi ova izjava imala neku posebnu težinu, recimo u Iranu, Iraku, Afganistanu, Pakistanu, Indiji, gde homoseksualci nemaju pravo da iskazuju svoje seksualno opredeljenje i gde ih za to kažnjavaju smrću. Ali kada predsednik Srbije tako nešto izjavi, to mogu okarakterisati samo i jedino kao bezobrazluk. Ovaj odgovor ima političku težinu isto kao i kada bi na pitanje „šta mislite o cvećarima?“ predsednik odgovorio da „svako ima pravo da sadi cveće“.
Ali bitnije pitanje u ovom trenutku jeste šta će predsednik Republike Srbije konkretno da učini kada neko krene da me maltretira samo zato što sam ja iskazivao svoje seksualno opredeljenje, na koje imam pravo?! Ništa, kao što neće ni premijer, ni Vlada, ni Skupština, ni policija, ni 90% građana Srbije. Ali zato ja i veliki broj pedera i lezbejki, dok ležimo u krevetu sa modricama, slomljenim zubima i naprslim lobanjama možemo biti srećni jer nam je Boris Tadić otvorio oči i sada znamo da imamo pravo da iskazujemo svoje seksualno opredeljenje. Hvala predsedniče, hvala.
RAZRADA: Ali priča kreće dalje. Na pitanje da li podržava homoseksualne brakove, predsednik Tadić je rekao da na to pitanje „mora odgovoriti kao psiholog“, te da smatra da „odgajanje deteta u istopolnim brakovima nije dobro za razvoj deteta“, pre svega jer je „svakom detetu za pravilan razvoj potrebna i muška i ženska figura“. Na konstataciju novinara da postoje i studije istaknutih psihologa koji su došli do nešto drugačijih spoznaja, Tadić je rekao da je „spreman razgovarati i diskutovati sa svakim po raznim pitanjima“.
Kao i svi istaknuti homofobi i gospodin Tadić se uspešno napravio gluv i na pitanje o gej brakovima pričao o gej usvajanjima, što je ako niste znali sasvim druga tema. Besan sam. Boli me uvo za decu, na istu sam alergičan, nikada neću imati decu niti mi na pamet pada da ih rađam, a kamoli usvajam. Ja samo hoću da se udam za neko bogato čičište*, koga ću kao Madonna u filmu „Body of Evidence“ ubiti seksom i naslediti njegovu penziju, kuću, kola i ostalo bogatstvo i uživati do kraja života sa svojim švalerima. Ali ja to ne mogu da uradim jer gospodin Tadić i njemu slični na pitanje o gej brakovima spominju neku dečurliju, koja mene apsolutno ne zanimaju.
Ali ono što je meni neverovatno jeste da je gospodin Tadić sebi dozvolio da jednom glupom rečenim za samo nekoliko sekundi uvredi milione i milione ljude, pre svega decu, koja odrastaju uz jednog roditelja. Tadić, ne samo što je mene uvredio kao pedera, već i moju sestru koja je samohrana majka i njeno dete kojoj je poručio da neće biti normalna, jer odrasta bez muške figure. Pa hvala Vam gospodine Tadiću.
ZAKLJUČAK: Tadić je takođe napomenuo da „na Balkanu još uvek nije došlo vreme“ za legalizaciju istopolnih brakova, a da debata o tome postoji i u mnogo demokratskijim i liberalnijim društvima od Srbije ili Hrvatske. Pa ako ovako nastavimo to vreme neće nikad ni doći. Interesantno je da tu rečenicu „nije još uvek vreme“ političari ponavljaju kao papagaji od 2001. godine, kada se tema gej brakova po prvi put aktuelizovala u Srbiji. E pa ja ne mogu više da čekam. Nije vam bilo dovoljno što ste Ustavom zabranili istopolne vanbračne i bračne zajednice, nego nas sada i malo zaprckujete u zdrav mozak. Molio bih vas gospodine predsedniče da se ugledate na vašeg kolegu premijera i da javne nastupe i govore smanjite na minimum.
Iskreno vaš,
Predrag M. Azdejković
* copyright by Emilija N.