Negde u isto vreme počela je nova epizoda SHOW in REALITY u vidu pregovora o nezavisnosti Kosova, u kome predstavnici Srbije (uz zdušnu podršku medija) glume da Srbija ustvari ima veto u Savetu bezbednosti UN (ruski predstavnik verovatno služi samo za to izvrši nalog ekipe iz Beograda). Svakodnevno se pišu pisma državnicima, predstavnicima UN, EU, OSCE, CoE kao da je Srbija jedna posve normalna demokratska država iz koje tokom 90-tih ništa loše u pravcu Kosova (a bogami i regiona) nije krenulo. Iz tih pisama neko neobavešten bi stekao utisak da je Srbija uvek mazila i obožavala Albance na Kosovu, a međunarodna zajednica joj sada zločesto vraća „otimanjem 15% teritorije“.
Ako na spoljnom planu glume Rusiju, onda na unutrašnjem imamo jedinstven cilj – postati Belorusija. Naime dvojica lidera opozicije u Minsku su sinoć uhapšena jer su delili propagandni materijal. Naravno da je cilj bio da oni ne dođu na miting koji je već odavno zakazan, a to će se postići sa 15 dana zatvora zbog deljenja „neprijavljenog propagandnog materijala“. Isto je u Srbiji. Maja Stojanović, aktivistkinja Inicijative mladih za ljudska prava u Nišu će morati u zatvor zato što je pomagala i podsticala organe svoje države da rade svoj posao. Kako? Građanka Stojanović je lepila plakate na kojima je pozivala predstavnike vlasti da uhapse najtraženijeg kriminalca u ovoj državi. Verovatno naviknuti da nevladine organizacije rade PROTIV vlasti, organi nisu shvatili ovu akciju podrške vlastima da rade svoj posao koji, gle čuda, stalno obećavaju da će da urade. Ja tako shvatam parole „Uhapsite Mladića“ ili „Mladića u Hag“.
Nije samo građanka Stojanović naša sličnost sa Belorusijom. U vezi mnogo pitanja u Srbiji postoji jednoglasnost kako u Parlamentu, tako i van njega. Uzmimo primer pomenutog Kosova. Partije na vlasti, ali i ona najveća opoziciona, sve zajedno sa zavisnim i nezavisnim medijima, nezavisnim intelektualcima, ali i akademicima pretpostavljaju da je vrhunski interes građana Srbije da Kosovo NE BUDE nezavisno. Svi oni pretpostavljaju (direktno ili indirektno) da mi nećemo moći da spavamo kada nezavisnost Kosova (uslovna, nadgledana, whatever...) bude proglašena, da ćemo izaći na ulice i prestati da dišemo sve dok nam u grudi ne vrate to tzv. „srce Srbije“. Svi mi koji mislimo da Kosovo jeste/treba da bude nezavisno, ne samo da smo ignorisani od strane vlasti. U javnosti smeš izjaviti bilo šta u vezi Kosova, sem da ono već jeste/treba da bude NEZAVISNO. Reč Lukašenka i Koštunice se ne sme dovesti u pitanje. Verovatno će se na kraju desiti isto što i u bajci o carevom novom odelu, kada je dete uzviknulo da je car go!Sledeća odlika autoritarnih režima (pa i Belorusije) je usvajanje raznih dokumenata koji se odnose na spoljne odnose, ali koji su ustvari namenjeni ljudima unutar te države. Gle čuda, kod Srbije imamo svakih par meseci po jedan takav dokumenat. Juče usvojen papir se zove : „Pезолуцијa Народне скупштине Републике Србије о неопходности праведног решавања питања Аутономне покрајине Косово и Метохија, заснованог на међународном праву“. Vratite se još jednom i pročitajte pun naziv – dakle predstavnici naše države od nekog drugog zahtevaju da pravedno reši „pitanje“, a istovremeno kažu da nema drugog rešenja sem da Kosovo bude deo Srbije. Takođe, još u nazivu se pominje međunarodno pravo, ne zato što je nezavisnost Kosova nemoguća po međunarodnom pravu, već zbog toga što je domaćoj javnosti već više od deceniju glava punjena sa takvom tezom. Svako ko iole čita i surfuje, vrlo dobro zna da se po međunarodnom pravu mogu braniti oba rešenja, mada svakako mnogo više pravo na samoopredeljenje zbog dugotrajne sistematske diskriminacije i nasilja (vidi mišljenje sudija Vrhovnog suda Kanade u slučaju Kvebeka).
Svi mi koji bi se pozvali na međunarodno pravo u svakodnevnim situacijama (naročito onim koje se tiču ljudskih prava) bili smo uvek ignorisani. Na isti taj način je bila ignorisana i međunarodna zajednica koja je dugi niz godina pozivala da se poštuju ljudska prava na Kosovu (upravo garantovana međunarodnim pravom ratifikovanim još u vreme SFRJ). Zbog toga danas tačka 6.pomenutog papira-rezolucije glasi:
„Obavezuju se Vlada Republike Srbije i svi državni organi da blagovremeno i energično odgovore svakom nagoveštaju ili činu bilo kojeg međunarodnog subjekta koji bi bili usmereni na jednostrane akte povrede suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Srbije. Ovo se posebno odnosi na pretnje i eventualne akte jednostranog priznanja nezavisnosti Kosova i Metohije.”
Baš bih voleo da se neko od nas seti ovog papira u trenutku kada neki od oblika nezavisnosti Kosova postane realnost. Voleo bih da se setimo svih onih analitičara i političara koji su nas zamajavali bajkama o još jednoj pobedi Beograda i Moskve. Treba se setiti i ministara policije i odbrane koji glavnu pretnju stabilnosti Srbije vide upravo iz pravca Kosova, a ne iz činjenice da su ratni i ostali zločinci tu oko nas. Ako pokušate da podržite vlasti u hapšenju ratnih zločinaca, završićete kao Maja ili će vlasti dopustiti da vas prebije ista ekipa koja je palila džamije u Srbiji.
Belorusija je 1997. godine suspendovana iz Saveta Evrope zbog slobodnih i fer izbora. Atmosfera uoči tih izbora je bila kao uoči našeg referenduma o Ustavu Srbije (sistem: „čik reci nešto protiv“), a i glasanje se odvijalo na sličan način. Druga stvar koja se spočitava Belorusiji je odnos prema civilnom sektoru i nevladinim organizacijama. Odnos tamošnjih vlasti prema nevladinom sektoru je kao odnos ovdašnjih prema onima koji se bave pitanjem ratnih zločina.
Zbog toga, pre nego što pređemo na sledeće pitanje, dignite svoj glas!
Naprimer ovako: Kada nismo imali avione za gašenje požara, premijer je napisao pismo V. Putinu i zbog toga danas "ruski avioni gase požare". Očekujem da sutra napiše slično pismo glede Mladić Ratka jer je očigledno da taj "problem" ne možemo sami rešiti. Putine pomagaj!