Pre više od godinu dana zarekao sam se pred Bogom i ljudima da sa Srbijancima više ništa neću da imam, jer su me razočarali i kao ljudi i kao ljubavnici (više kao ljudi, nego kao ljubavnici). Izgleda da su osiromašeni uranijum, zračenje iz Černobila, nestabilna politička situacija, crna šengenska lista, Koštunica i ostale prirodne i neprirodne katastrofe kobno uticale na srbijanski libido, tako da jedino što mogu da kažem kada ugledam sadržaj srbijanskog donjeg, mahom pocepanog veša jeste: „čemu ovo služi a usto i ne radi“. Zato sam odlučio da čoveka svog života tražim van granica najlepše naše, međ strancima i srpskim dijasporcima, koji nisu bili izloženi gorespomenutim negativnim uticajima.
Posle duge i naporne potrage, posle više hiljada kandidata, pronašao sam čoveka svog života, s kojim želim da zasnujem porodicu i da mu izrodim više hiljada komada usvojene dece. Pošto smo već u veoma ozbiljnoj i dugoj trodnevnoj vezi, vreme je da ga upoznam s mamom, jer ako se njoj ne dopadne od svadbe ništa.
Psihički sam se pripremao uz domaću šljivovicu da je pozovem telefonom. Posle nekoliko čašica ljute prepečenice podigao sam telefon i okrenuo dobro poznat broj.
Ostatak dostupan u knjizi "Vreme hemoroida" u izdanju RED BOXa