Sluša tako Marko danima srpske jadikovke, pritislo ih sve što mrda na svijetu, svetski imperijalizam, Vatikani, masoni, silikoni, nebeski fazoni, zemaljski faraoni i raznorazni ... oni.
Dojadilo to sve Marku i otide kod Svetoga Petra.
- Slušaj Pero, od muke dodjoh do tebe. Idem dole da Srbima pripomognem, a ko će drugi, ako neću ja, njihova je mudrost je najnovija.
Sv.Petar: - Ne budali Marko, ( odvraća ga ) šta ćeš dole, nisam siguran da će ti se Srbi mnogo obradovati.
Marko: - Dobro, čika Pero, pusti me još samo sad.
Pera se počeša po bradi pa naredi dežurnom arhandjelu da mu donese dva paketića. Marko pomisli da je to neko novo oružje s kojim će biti nadjunak. Kad mu ovaj donese paketiće u njemu su bile najnovije gas maske proizvodene u drevnom Kruševcu.
Marko: - Šta je to čika Pero ? Koga ću ja s otim moći da pogubim ?
Pera: - Ma ne, to nije oružje, to je gasna maska iz Lazareva grada, da staviš na glavu ako slučajno, greškom sletiš u okolinu Borskog basena ili Pančeva. Ako ovo odmah ne staviš na nos ugušićeš se u roku od 2 minuta. A očekuju se i neki veliki gasovi iz Rusije.
Marko: - Pa dobro a šta da radim tamo u toj pustinji ? Ima li tamo koga, nose li svi ovakve maske i kako se bore s njima ?
Pera: - Kakvoj pustinji, tamo ima ljudi, ljudima je pustinja u duši, ali nemaju ovakve maske. Oni su se toliko navikli na te otrove, da bi odmah pocrkali ako bi im dovukli malo čistog vazduha, zato ti nemoj da se šališ no čuvaj ovo dobro. Evo ti još jedna za Šarca. Probaj je odmah ovde, a ja odoh da ti potpišem novi pasoš, nemam poverenja u onog Ivicu.
Natuče Marko onu masku, u kojoj je filter bio neispravan i zapušen, zadrema i zaspa na kratko. Dok je tako Marko dremao usni čudan sanak. A u snu ..... ( čudo nevidjeno ) ...
Krene dole Marko i od prve aterira na sred Kosova Polja, kod Samodreže.
Gleda Marko, nigdje žive duše oko njega i odluči se da malo otpočine. Uze plastičnu dvolitasku flašu napuni je vina i natače cuclu na vrh flaše, sličnu onoj kojom Palma hrani žirafu, pa je pruži Šarcu, a sam nagnu tulum te se dobro nakresa.
U tom dolaze mu dve srpske vojvode – vojvoda Vuk i vojvoda Brko.
Vojvode: - O, Marko dobro nam došao, junačko koljeno, sad će nama biti lako da povratimo Kosovo.
Marko: - Kakvo Kosovo - poslednje čega se sećam, čika Pera mi nije pominjao Kosovo, već neki Basen Bor i Pančevačko polje ?
Vojvoda Vuk: - Ma jeste tamo neki sitan problemčić, ali mi se ne borimo za ljude tamo nego za teritoriju, treba nam Kosovo polje i to prazno.
Marko: - ( gleda ga čudno ) Veliš prazno ( razmišlja Marko i okreće onaj buzdovan oko ruke )..?
Vojvoda Brko: - Jeste potpuno prazno.
Marko: - Pa šta ćemo poslije s njime, da oremo po njemu ?
Vojvoda Vuk: - Jok ! Nećemo da oremo. Mi uopšte ne oremo, ali naš narod stalno drlja.
Marko: - A da sadimo vinovu lozu, da imamo dosta vina ?
Vojvoda Brko: - Ne, ne, nećemo ni to !
Marko: - No šta hoćete, recite već jednom ?!
Vojvode Brko i Vuk: - ( u glas ) Hoćemo kobajagi da upravljamo njime.
Marko: - Šta vam je to kobajagi ?
Vojvoda Brko: - To je da samo piše u knjigama da je naše a da ustvari nije naše.
Gleda ih Marko i ne može da veruje svojim ušima šta je čuo.
Počeša se Marko po bradi i brkovima, uze onaj topuz u ruke i dreknu - Slušajte vas dvojica, ako samo jednom ma’nem ovim topuzom letećete obojica u taj Basen od Bora jal’ u Pančevo - Marš u tri lipe ... !
Od silnog uzbudjenja Marko se probudi, taman kada mu čika Pera pružaše onaj novi biometrijski pasoš.
- Hvala čika Pero, vrati to tamo i zapiši u te knjige starostavne da je i Marko jednom u životu odustao od junačkoga boja .