jasno je sasvim kako normalan čovek treba da se odredi prema ratu... rat je teška budalaština od ljudske delatnosti, u ratu ginu drugi normalni ljudi, ruši se, a kako momčilo nastasijević kaza onomad: "rod smo. kada čovek umre, i moje srce rušno je"...
nije to moja nedoumica. rat je i jedna strana čini ratni zločin i ja se nikako neću poistovetiti sa tim zločinom niti dovesti sebe u situaciju da iz bilo kojih pobuda pravdam ubistvo drugih ljudi. to nepoistovećivanje nije moja slabost i ja nisam nedolični pripadnik zajednice jer se dvoumim kada je potrebno ubijati pripadnike druge skupine da bi se moja održala...
veliki broj rasprava se vodi o političkim uzrocima, o tome ko je odgovoran i zaslužan što je do ubijanja došlo. iz nekog čudnog razloga, upravo ovaj konflikt privlači magnetnom razornom neodoljivošću, često pobuđujući najružnije strasti iz ljudi. čudno. magizam bliskog istoka.
ne želim da ulazim u rasprave ko je i kako doveo do eskalacije nasilja. možda je čitava naša modernost zasnovana tako da ključne odluke u zajednici donose ljudi koji su užasno korumpirani, i to tako da i njihova akcija za dobrobit zajednice neizbežno i sama postaje obeležena pečatom korupcije.
meni je u celoj ovoj razornoj priči podjednako čudno još jedno naličje naracije. potreba ljudi da zdušno, kao po nerazumljivom ali nesumnjivom diktatu optuže samo jednu stranu... to podseća neodoljivo na nešto, jako dobro poznato za nas ovde. zar ne? sama uperenost te interesne grupe na zajednicu kojoj trenutno pripadam, sam taj mali detalj, dovoljan je da sa velikom skeptičnošću posmatram središte i logiku kriticizma. da ne ulazim dublje u ovu priču.