Izbačene „evroatlantske integracije”
Naslov iz današnje Politike
“ Ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić najavio je da će sutra u sedištu NATO predstaviti prezentacioni dokument Vlade Srbije, kojim Srbija definiše u kojim oblastima želi da sarađuje sa tom organizacijom. „To je važan korak pošto smo mi poslednja zemlja na jednom širem evroatlantskom prostoru koja nije pristupila Partnerstvu za mir i to ćemo učiniti”, rekao je Jeremić.Kako saznaje „Politika”, u konačnoj verziji prezentacionog dokumenta koji Vuk Jeremić nosi u Brisel, izbačena je rečenica u kojoj se pominje mogućnost da Srbija jednog dana postane i članica NATO-a. Takva formulacija, kako saznaje naš list, postojala je u prvoj verziji ovog „papira”. U prvoj verziji dokumenta pisalo je da je pristupanje Partnerstvu za mir naš „prvi korak ka dubljim evroatlantskim integracijama”. U vladajućoj koaliciji postoji podela na one koji su samo za evropske integracije (oni koji su samo za ulazak u Evropsku uniju) i one koji su za evroatlantske integracije (pod kojim se podrazumeva pristupanje ne samo EU, već i NATO-u).Prema nezvaničnim informacijama, do izmene u prezentacionom dokumentu je došlo na insistiranje ministara iz DSS-a. “
Čist poen za DSS, koji u vladi uspeva da plasira svoje programske ciljeve kao državnu politiku. Sasvim jasno i glasno. I legitimno.
Ono što nije jasno je gde su, ako ih uopšte ima, pro-NATO stavovi. Naravno da je za ulazak u NATO potrebno sprovesti referendum ( ideja DS o navodnom tajnom i zaobilaznom putu mi se nikad nije sviđala) ali zar neće ni biti kampanje za-protiv pre toga? I zar je u Srbiji ne postoji ni jedna partija koja bi mogla da podrži pro opciju? Šutanovčevo "NE protiv NATO" samo je potreban ali ne i dovoljan uslov. Između toga i DA NATO postoji ogroman prostor, koji popunjava PfP sa sve problematičnim centralno-azijskim poludespotijama.Ovo što sada čujemo od G17+ “svi su u NATO” i/ili “nije trenutak za to pitanje” ili od DS “a ko brani Srbe na Kosovu” i/ili “svi drugi su u okruženju u NATO” i/ili “pa većina EU zemalja je takođe u NATO” ili ono što nije moguće čuti—jasniji pro NATO stav LDP, zasigurno neće biti dovoljno u javnoj raspravi koju Koštunica, koji određuje dinamiku, najavljuje a kamo li za pro NATO kampanju.
Osim što je očito nedemokratična, šta je ta ala Žirinovski tajna DS strategija oko našeg članstva u NATO, koja navodno još uvek postoji samo što sad nije momenat da se “diže buka”, "postavljaju pitanja", "izražavaju bojazni", "vreme radi za nas" i slično? Kakva je to modernizacija Srbije, priča o potrebi uvođenja novog sistema vrenosti, ako jedina nominalno liberalno demokratska partija u nas, LDP, nije u stanju ili nema hrabrosti ili nema unutrašnji plitički konsenzus da se jasnije odredi o potrebi Srbije da uđe u vojno-politički savez u kome su sve stabilne liberlane demokratije sveta?
Pošto smo bez razloga digli paniku, proglasili novi hadni rat i priključili se zapadnoj satanizaciji Rusije, daj da vidimo gde smo i sa EU integracijama. Đorđe Vukadinović, ideolog DSS, a s obzirom na DS ulogu u vladi ideolog i vlade Srbije da se ne zavaravamo, ponovio je u Utisku nedelje da Srbi EU vide samo kao stabilnost institucija i ekonomskih prilika. To ima i nedemokratični Singapur. Ono što Vukadinović i ekipa stalno dovode u pitanje u srpskoj javnosti upravo jeste glavna karakteristika i temelj EU-zajednički sistem vrednosti. I protiv takve, vrlo dobro vođenje anti EU kampanje, koja se sada već i javno naziva “mit o EU” kako nam je Vukadinović obelodanio, ne može se ići samo pričom o lovi koju ćemo dobiti od EU fondova. Pa čak i pokušajem više-pričom o EU kao mirovnom projektu, ako se ne kaže na kojim se to vrednostima taj projekat gradio. Jer mira između nekad zaraćenih strana ima i u drugim delovima sveta, ali na drugačijim osnovama. A Božidar Đelić, potpredsednik vlade u spomenutoj emisiji dalje nije otišao, nije uspeo ni jednu reč o zajedničkim vrednostima EU da prozbori. Ali je zato više puta ponovio mantru o jedinstvenoj politici oko Kosova.
No, radio ne radio radi ti radio. I dok se u Srbiji ne zna da li će biti izbora zbog bitnijih tema ( zamislite reakciju SAD javnosti da im je neko posle 9/11 rekao da zbog ozbiljnosti situacije nema izbora), dok se u Rusiji ne zna koga će Putin demokratski, a mimo OSCE nepotrebnog mešanja, izabrati za naslednika koji će, to se zna, pobediti na idućim izborima, na kojima će možda forme radi učestovovati kao kontra kandidat neko iz okruženje Kasparova ili disident Bukovski, američki unutarstranački izbori za kandidata za predsednika već su fazi predstavljanja vanjskoplitičkih platformi. Najnoviji broj “Forin afears” donosi autorske tekstove Baraka Obame ( D-IL) I Mita Rumnija ( R-Mas). Oba kandidata predlažu reformu američke vojske u skladu sa novom vrstom izazova koje donosi 21 vek. Interesantno, i demokratski kandidat zagovara povećanje budžeta za vojsku, bez koje po njemu nema adekvatnog odgovora na nove izazove. Oba Kandidata kritikovala su UN Komitet za ljudska prava njegovu hipokriziju-stalne osude Izraela, bez opomena Talibanima, Severnoj Koreji, Kubi i sličnima. O samom regionu Jugostočne Evrope, Blakan i Kosovo da i ne spominjem, nema ni reči ni u jednom od tekstova, koji u svojim prezentacijama buduće američke spoljne politike više puta obilaze ceo svet. On se, očito, vidi kao deo onoga što ne predstavlja veliki izazov, za razliku od proliferacije nuklearnog naouržanja ( Obama) i radiklanog Islama, globalnog zagrevanja, energetske zavisnosti (Obama i Rumni) i što će i jedna i druga administracija hendlati sa svojim tradicionalnim saveznicima, EU i NATO, ili im prepuštati inicjativu. Oba kandidata, podrazumevalo se, jasno kažu da će SAD nastaviti parnerstvo sa EU, ali pre svega sa NATO, od koga polažu velika očekivanja da uskladi spektar delovanja u svetu sa postojećim resursima. Interesantno, mada za očekivati jer Rumni zbori za centristu koji pokušava da pomiri stavove realitičara i neokonsa, a Obama mada za intenzivniji klasični multilatralizam nego što ga je sporovodila adminsitacija Buša Juniora ne isključuje potrebu ad hok saveza sa EU, Rusijom i Kinom oko strateških pitanja, kao ni mogućnost formiranja ad hok saveza za intervencije u svetu kojima bi se zaustvila imanentna pretnja SAD ili masovna kršenja ljudskih prava. Oko toga, poslednjih petnaestak godina, dosta podeljenja politička američka unutrašnjepolitička scena oko vanjske politike (što inače nije uvek slučaj u američkoj istoriji koja je bez obzira ko je na vlasti često imala konsenzus demokrata i republikanca oko kursa i načina vođenja spoljne politike ) kao da postiže konsenzus. I saradnja i konkurencija sa Kinom i Rusijom, i sloboda da se ukazuje na autoritarno skretanje Rusije (Obama) ali i jasnija ideološka osnova za način reagovanja koja ima unutrašnji konsnzus. ( Ubrzani kuresvi demokratije—ne, predviđaju se ogromna sredstva za jačanje insitucija u zemljama umerenog političkog Islama). Iako su ovo samo dva kandidata od više njih koji su tek u trci za nominacije svojih stranaka, oni su među najjačima, pa se može pretpostaviti da kurs jedne ili druge administracije neće značajnije odstupati od spomenutih prezentacija.
Vreme je da se stvari i u Srbiji nazovu pravim imenom. Zaoštravanje odnosa sa NATO, direktno je zaoštravanje odnosa i sa SAD. Priča o EU bez spominjanja ideološko vrednosnog sistema na kome EU počiva, prazna je priča. Igranje na razlike između EU i SAD možda se može gasom bogatim Rusima, ali ne i nama. No, najpraznija je ona o neutralnosti, ili o podjednako izbalansiranim odnosima sa svima.Strateško parnerstvo sa Rusijom to nije, no ono ima cenu koja se meni ne sviđa. Em svi nisu isti, i tako različiti još uvek prećutno li ne imaju intersne zone. A mi smo se izgleda odlučili da se k…iako ne umemo da letimo. Sudeći po Obami i Rumniju međunarodno pravo i svetski poredak će se štiti i poštovati gde je moguće postići konsenzus, no Amerika će nastaviti da brani koncept humanitarnih intervecija. A intervencija oko Kosova se tako vidi, kao što se vidi i deficit legitimiteta UN u toj oblasti, imajući u vidu kontroverze oko njegovog komiteta za ljudska prava.Tu ćemo krivu Drinu, sva je prilika, teško ispraviti bez ozbiljnije cene zaoštravanja odnosa sa političkim zapadom, koju će opet plaćati buduće generacije.
Može li Srbija sebi da priušti to zaoštravanje? I još bitnije, ne služi li pitanje Kosova samo kao izgovor za uspostavljanje jednog dužeg vanjskoplitičkog kursa, i zašto DS pristaje ili naseda na to? Da nema pitanja Kosova DSS bi, kao, dao sve da Srbiju ubrzano uvede u EU i NATO?! Pa iskopao bi Bosnu, pa pre toga priznanja nezavisnosti Hrvatske i Slovenije, pa podršku titoističkom režimu…..
Da parafraziram Obamu, Amerika ne može sama, svet ne može bez Amerike. To, naravno, shvata i Sergej Lavrov. Iako su neki srpski mediji sa euforijom dočekali delove njegovog izlaganja pred studentima međunarodnih odnosa vezane za Kosovo, tipa nema trgovine, čak i oni koji su izlaganje preneli nešto detaljnije kao Politika, propuštaju da na pravi način razumeju drugi deo tog izlaganja koji se odnosi na novo atlantsko partnerstvo i prostor za saradnju sa SAD i EU. To jest, ima trgovine samo je pitanje cene.Pitanje je samo kojom trasom ide štit i koja će se postojeća postrojenja koristiti i/ili hoće li neko odustati od diranaj Gruzije. Procenite i sami.
“Osim principa, u tim pitanjima ima i životno važnih interesa praktične politike”, dodao je ruski ministar, potvrđujući tako procene nekih analitičara da Moskva smatra da bi američki protivraketni štit mogao da ugrozi nuklearni arsenal Rusije, a da bi otcepljenje Kosova i Metohije od Srbije moglo da u budućnosti pokrene razne separatističke pokrete u Ruskoj Federaciji……..Ovim rečima, ruski ministar objasnio je da veruje da je i po pitanju statusa južne srpske pokrajine EU bliža Rusiji nego Sjedinjenim Državama. On je dodao da se, bez obzira na različite stavove „trojke”, treba truditi da se pronađe „maksimalni mogući zajednički imenitelj”. „Vreme je da se razmisli o novoj definiciji atlantizma, ne isključujući Rusiju”, rekao je Lavrov, objasnivši da je „možda neophodna pauza da bi se razmislilo”, ali bez poteza koji će „razvoju događaja dati konfrontacioni karakter – bilo da je to protivraketni štit, bilo Kosovo, bilo dalje širenje NATO-a”.
Ono što se možda i može Rusiji, teško da se može Srbiji. I takva moćna Rusija ipak ima blansiraniji stav prema SAD I EU, nego što ga mi zauzimamo! Iako će, verovatno, potenguti ako može za nekim ko će joj poslužiti ko pola vijagre u nestrateškim pitanjima u odnosima sa SAD i EU. BTW, Rusija baš i nije poznata po podršci svojim malim saveznicima van svere njenog okruženja, osim ako Albaniju iz druge polovine 20 veka ne smatramo uspešnom pričom. Ili Kubu.
PS Frapantne su sume koje se u spomenutim tekstovima predviđaju za istraživanja u oblasti obnovljivih izvira energije, etanola, i drugog. SF, prazna priča, reći će neki. Setite se 1974, i skoka cena nafte. Mravi su tad napravili temelj informatičkoj revoluciji koju je Rusija propustila. Tada je udaren temlje kolapsa 1989. Stiče se utisak da se cvrčak Rusija ni sada ozbiljnije ne bavi procenama o tome šta će biti kada cena energenata opet pojeftini.